Spomenka Avberšek spremna je odreći se božićnica, regresa i jubilarnih nagrada u pregovorima s Vladom. “judi su ostali bez osnovne egzistencije i ne mogu biti za to kao čovjek”, kazala je sindikalistica u Intervjuu tjedna te objasnila pozadinu sukoba među sindikatima.
Sindikati i Vlada su jednom izašli pred arbitražu kad se nisu uspjeli dogovoriti s Vama. I na to će se, tvrdite, odnositi sljedeći pregovori s Vladom. O čemu je riječ?
(DANAS.hr) Radilo se o izmjenama i dopunama baš ovog Temeljnog kolektivnog ugovora, odnosno sporazumu o izjednačavanju plaća javnih službi – školstvo, zdravstvo, socijalna skrb i kultura – s privredom. Bilo je upitno nekih 4 posto plaća, no to je kolač velik do 1,4 milijarde kuna. Dogovoreno je s Vladom da se to ne provede 2009. godine, nego 2010. No, Vlada nas 2010. godine nije pozvala, a i mi smo odšutjeli. Pred izbore 2011. godine stiže nam poziv iz Vlade da se o tome dogovorimo i da to izjednačavanje ide od 1. siječnja 2013. Ministrica Dalić nam je tada rekla da nas nisu zvali 2010. godine jer nije bilo novca. Kad sam pitala ima li ga sad, rekli su da nema, ali da su odlučili da sporazum – a potpisali smo ih gomilu pa se nisu poštovali – pretoče u TKU.
HDZ je budućoj vlasti htio ostaviti obvezu od 1,4 milijarde.
Da, to je bilo kukavičje jaje. Onda sam pitala Dalić što će se dogoditi 2013. godine, hoće li što procvasti. Rekla je da neće. S nama je bio tada i savjetnik Vlade Željko Lovrinčević. Obratio se sindikatima i rekao da Vlada to neće moći isplatiti i da garantira da je to 50.000 novih izgubljenih radnih mjesta u realnom sektoru. Kolege su rekle da nisu tu da govore o otkazima, nego o tržišnoj cijeni rada. Rekla sam da ako je u pitanju bilo koje radno mjesto, da ja to neću. Nisam tada ni imala odluke tijela svog sindikata.
Kako je Lovrinčević objasnio tu brojku?
On to sve lijepo zna. Kad smo pregovarali sa Sanaderom, govorio je o 100.000 mjesta. Nažalost, bilo je više od toga. Otišlo je za 50.000 ljudi više. Ti su ljudi ostali bez osnovne egzistencije i rekla sam im da ne mogu biti za to kao čovjek.
No, taj sporazum je prošao.
Kako da ne. Interesantno je da su i Vlada i sindikati bili za to, a ja sam preglasana. Bila sam izvorni potpisnik toga i bez mene se to nije moglo provesti.
Išli su na mirenje, ja se nisam pojavila jer sam bila protiv otpuštanja. Ono nije uspjelo i onda su išli na postupak arbitraže, na odluku neutralnog arbitra kojeg odredi sud. Arbitri su tu predstavnici Vlade, sindikata i poslodavaca. I umjesto mog potpisa stavljen je potpis arbitra. I sad nam se to vraća.
Što će biti sljedeće godine?
Sindikati su pristali da se sjedne s Vladom nakon što se dogovorimo o jednokratnim naknadama. To će se morati prolongirati jer novca nema.
Zovu li Vas zbog toga SDP-ovkom?
Ha, ha, ha! Kad sam počela voditi ovaj sindikat s 20.000 ljudi prije devet godina, kazala sam članstvu da se moramo dogovoriti oko toga da nema politike, vjerske i nacionalne opredijeljenosti. Ima nas puno različitih. Kako ja mogu onda biti SDP-ov sindikat? Prije četiri godine sam paralelno vodila rat s domom zdravlja u Primorsko-goranskoj županiji, koja je srce SDP-a, i spor u Slavoniji, gdje se također našao divljak od poslodavca. Tamo je na vlasti HDZ. Jedan dan otvorim jedne novine – ovi u PGŽ-u su me nazvali HDZ-ovom sindikalisticom. Otvorim druge novine – u njima piše da je opće poznato da sam SDP-ova.
Imate li to sačuvano?
Ne, ali to je istina. Ja sam čovjek i stranački sam opredijeljena, ali kod mene vrijedi pravilo da sam najoštrija – počevši od obitelji pa nadalje – prema onim mojima kada me iznevjere, a ne prema drugima.
Zašto Vas onda Vilim Ribić proziva i tvrdi da ste pristali na smanjenje prava i pritom pomažete Vladi da obmani javnost?
Neki dan sam rekla: “Bože, oprosti mu jer ne zna što govori.” Loše je da se govori o sukobu koji je izveo kolega iz prosvjete i da sam ja u centru pažnje. On meni ne može biti ispred radnika. Jedva sam se svladala da i sama ne sazovem konferenciju za novinare, ali suzdržala sam se jer je to loše za sindikate, pogotovo zato što Ribić ne govori istinu, da ne kažem da laže.
Što se dogodilo?
Nakon završetka pregovora imamo konferencije i postoje audiozapisi. Kolege su me izabrali da govorim pred novinarima, samo su ovi iz prosvjete bili protiv. Izašla sam pred novinare i kazala da postoje sindikati koji su za prijedloge Vlade, oni koji su djelomično za i oni koji su protiv. Mediji su to korektno i objavili. Novinari su me zatim nazvali i obavijestili me o konferenciji na kojoj sam tema ja zbog toga što sam rekla da su svi pristali. Istina je da oni iz bojkota nisu došli, pa nisu čuli, ali pismeni su, mogli su vidjeti što se govorilo. Budite sigurni da me nećete vidjeti ni u jednoj stranci i u politici kad odem u mirovinu. Neću ni završiti svoj mandat u sindikatu jer navršavam 65 godina i poštujem pravila igre. Obično je retorika da su “sindikati nečiji” retorika političara.
Na što ste točno pristali?
Našem sindikatu je bilo bitno da plaće ne idu dolje. Drugo, da ni u jednoj varijanti ne ostanemo bez kolektivnih ugovora, namjerno govorim u množini. To bi bio samo okidač koji govori kako će Vlada postupati s bilo kojim neposlušnim sindikatom.
Na koje ste ustupke pristali?
Načelno smo pristali, a ja još nisam potpisala, da nema smanjenja plaća. Vlada je odustala i od prijedloga koji je poslala u Sabor, vezan za 0,5 posto dodatka na plaću po stažu. To je bilo ugrađeno u Zakon o plaćama, a onda su ga prošlog tjedna stavili u kolektivne ugovore. Svjesno i namjerno su imali cilj da ako im prođe Zakon o reprezentativnosti, te će naknade nestati jer će KU vrijediti još tri mjeseca. To je bio mućak. Rekla sam im da su nas dosta varali i da to vrate u zakon. I 24 sata kasnije ministar Mirando Mrsić je kazao da su povukli prijedlog iz procedure.
Nadalje?
Jednokratne naknade su – regresi, božićnice, jubilarne nagrade – prebolne. Nemojmo se šaliti da si regresom čovjek može osigurati godišnji odmor. To je nešto čime se jednokratno može zakrpati u kućnom budžetu. Privatnici nam često govore da oni to ne daju radnicima, što smatram diskriminacijom. Za to bi se svi sindikati trebali zajednički boriti. Ili neka nestane sve to i neka se uvede 13. plaća.
Dakle, odrekli ste se tih naknada?
Još se ničeg nisam odrekla. Ne vjerujem ničemu što Vlada kaže dok ne vidim konačan tekst. No, spremni smo se odreći jednokratnih naknada i pristati na smanjenje troškova sa 180 na 150 kuna. Naknadu za prijevoz su htjeli ukinuti svima, što je još gore od naknada za radni staž. Znamo da se to zloupotrebljava u 25 posto slučajeva, a to je 250 milijuna kuna koji se osiguravaju, a ne koriste se.
Vlade su znale da se naknade zlorabe
Kazali smo Vladi da svi oni koji koriste naknadu za prijevoz ne mogu ostati bez tog prava, ali moraju to pravdati računom.
Znamo da smo imali slučajeve da su se ljudi prijavljivali u Karlovcu, a živjeli su ovdje i primali 1.400 kuna za auto i još 360 kuna za pokaz, zadolazak od autobusne stanice do bolnice. Vlada je tu popustila.
To bi se sada trebalo kontrolirati?
Da. I neće više biti izgovora: “Pa to je meni stimulacija, povećanje osobnog dohotka.” Pa kakva stimulacija? Da, je tebi koji varaš! Vlada će dati mogućnost da se koristi i automobil, ali predlažu da radnik dobiva povrat sredstava za prijevoz autom od 65 posto, a ostalo da financira iz vlastitog džepa. Mi ćemo pokušati smanjiti dio na račun radnika. Neka nas se krivo ne shvati. Vlada je znala da 250 milijuna nestaje i da se koristi kao “stimulaciju” i nitko nije poduzeo ništa. Neka ne traže to od sindikata, neka država to sankcionira.
Zašto žele 140 milijuna kuna, a ne žele srediti poslodavce i upravna vijeća?Govorili ste i da je dosta ljudi u zdravstvu napredovalo ili su za njih izmišljana mjesta zbog podobnosti, te da se na njima može uštedjeti.
Sad ću vam reći što sam točno rekla više puta, pa čak i Slavku Liniću. Rekla sam mu na prvim pregovorima da već šest godina govorim javno da iz sustava zdravstva curi milijardu kuna, a oni traže da se svi radnici u zdravstvu odreknu 140 milijuna kuna božićnica i ostaloga. Zašto žele 140 milijuna kuna, a ne žele srediti poslodavce i upravna vijeća? Da se razumijemo, ako se pristanemo odreći nečega, nismo mi to dali Vladi nego realnom sektoru. Nije mi svejedno kad mi govore da svaki dan 200 ljudi gubi posao. Kada bi se svi odrekli onog što Vlada traži, dobilo bi se ukupno dvije milijarde kuna, a Linić kaže da mu sljedeće godine treba 20 milijardi da bi se sve skupa namirilo. Mi ovo dajemo radnicima realnog i privatnog sektora.
Niste primijetili da radnici u privatnom sektoru osjete svaki ustupak koji naprave radnici u javnom? Poslodavci postanu bahati u pregovorima s ono malo sindikata što je preostalo tamo. Zar se toga ne bojite kada govorite o radnicima u realnom sektoru?
Kod ove zemlje nereda, ja se više ničeg ne bojim. Bojim se sindroma Grčke ili položaja da Vlada više neće ni pitati, nego da će dekretima smanjivati plaće.
Kao u Sloveniji?
Tako je. Bojim se mladog svijeta koji baulja bez perspektive i bojim se apatije, nezadovoljstva. Ova zemlja bi se trebala pokrenuti, a izjave vladajuće strukture ne govore da će se pokrenuti.
Hoćete li inzistirati na klauzuli da se sada oduzeta prava vrate po izlasku iz krize?
Mrsić je rekao da će to vratiti kad dođu bolja vremena, a Linić je rekao ministrima i nama da će ovo vrijeme krize trajati i duže od mandata ove Vlade. Rekao je i da ova Vlada neće potpisati ništa što bi došlo u nadležnost druge Vlade, bez obzira ostali na vlasti ili ne. Upravo su to sindikati radili s vladama, što ja zovem sačekušom.
Radio 101 je na dan Čačićeve presude, kada je bio u Bruxellesu, emitirao izjavu Zorana Milanovića, koji otprilike kaže da je kriza normalno stanje, dok godine rasta to nisu.
Da su krize normalno stanje?
Da. Zato me zanima kamo vode ta otkidanja od plaća ako ne Grčkoj, s obzirom da već računamo na to da ćemo cijelo vrijeme biti u krizi?
Nije mi jasna njegova izjava. Ali da je normalno da se nalazimo u ovoj situaciji, ja vam kao sindikalac mogu reći da je. Pregovaram već devet godina i pet godina nam vlasti govore da idu po kredite, i to ne za rast gospodarstva, nego za vraćanje kamata i za osiguravanje plaća i penzija. Bila bih neozbiljna kao građanin da mislim da će te dugove platiti netko drugi. Kad kažu da rejting pada, znači da ćete dobiti kredit, ali po duplim kamatama, a ne možemo ni ove platiti. A što smo mislili tko će vratiti te dugove? Talijani? Ni sindikati nisu radili kako treba, jer što znači ugovarati nešto da bi netko sljedeći platio? Radili su na dug, te sačekuše kako ih zovem.
Italija, četvrta ekonomija u Europi, je, boga ti, na koljenima
Kao kad je pred kraj mandata ekonomski ekspert kazao da Vlada, ni ova ni buduće, nešto neće moći platiti.
Pa ne mogu ja nešto potpisivati pa da to plaća – tko? Moja kći, vi? Pokrijmo se onim koliko ima. Znalo se da se to radilo i bez obzira na predznak Vlade, dug netko mora platiti. Moramo se prestati zaduživati i raditi sačekuše, glumatati da će doći bolje vrijeme za bolje vrijeme. Kada? Italija, četvrta ekonomija u Europi, je, boga ti, na koljenima! Tko ne bi volio vraćanje prava i da govorimo da će za tri godine biti bolje? Malo morgen.
Zamolila bih Vas još za komentar izjave Silvana Hrelje, člana vladajuće koalicije, koji smatra da kolektivne ugovore treba jednostavno raskinuti?
On je očito za penziju. To je nevjerojatno!
Kazao je da ih je desetak u produljenoj primjeni i da je zakonom propisano da se KU raskidaju.
Ja bih zabranila, ali ne mogu jer je demokracija, svima koji su imali veze sa sindikatom ili su bili čelnici da se bave politikom. Kolega Hrelja je otišao iz sindikalne fotelje u Sabor. Kada je bio povjerenik za Istarsku županiju, skupa sa mnom se borio za kolektivne ugovore. I sad je došao u Sabor i što to predlaže? Najveće zlo je kada sindikalac unaprijed zna i čini sve da uđe u politiku. Primjer vam je Boris Kunst, radikalac. Sada nam se taj Kunst vraća i govori nam da ćemo i mi u politiku. Hrelja, koji je isto bio u vrhuški sindikata, govori da treba raskinuti KU.
Može ga sram biti
Neka ode u mirovinu, neka zašuti, može ga sram biti. Neka prestane ovo malo sindikata osuđivati na to da nam govore da ćemo svi biti Kunst ili Hrelja. Oni su na grbači građana, s dobrim plaćama i mirovinama, a sindikatima nešto govore.
Ana Benačić
