Photo by JOSHUA COLEMAN on Unsplash
Otkako je 2009. počela implementacija reforme, nitko iz Zavoda za hitnu medicinu nije upoznat sa stvarnim stanjem u Lici: da pacijenti iz nekih područja i dvaput prelaze državnu granicu, da su neka sela od prvog dežurstva udaljena 75 kilometara, pa još toliko do prve bolnice, kaže Željko Gumzej, obiteljski liječnik iz Gračaca
(NOVOSTI) Već na samom startu, reforma Hitne medicinske pomoći (HMP) ministra Darka Milinovića uzrokovala je prve žrtve, izazvala liječnički gnjev i pokrenula građane na akciju potpisivanja peticija da se nova organizacija Hitne što hitnije zaustavi. Ako su se tragični i nepotrebni smrtni slučajevi dogodili na Krku, pred zatvorenim vratima Hitne pomoći, i u Umagu, gdje je nesretnog pacijenta pokušavala oživjeti medicinska sestra dok je liječnik bio na drugoj intervenciji, što tek očekuje pacijente u ruralnim krajevima, gdje je najbliža Hitna pomoć i dosad bila udaljena do 75 kilometara?
Dok se županijske vlasti i Ministarstvo zdravstva, sudionici novog ustroja Zavoda za hitnu medicinu u Primorsko-goranskoj županiji, prepucavaju tko je kriv za smrt dvoje ljudi, ostali se županijski zavodi i županijski pročelnici zasad slažu s ministrom Milinovićem o uspješnosti reforme i boljoj pokrivenosti mreže hitne medicinske usluge, što će, kako smatraju, dovesti do zbrinjavanja pacijenata i u urbanim i u ruralnim područjima unutar tzv. zlatnog sata, kada je stopa smrtnosti manja za 30 do 50 posto. Međutim, liječnici koji žive i rade u ruralnim dijelovima Hrvatske dobro znaju da je ta najava samo utopija i da njihovi pacijenti nemaju baš nikakve šanse da unutar tog sata stignu do doktora hitne medicine, bez obzira na to što izdvajaju jednake iznose za zdravstveno osiguranje kao i njihovi sugrađani u urbanim sredinama.
“Hitnih” 100 minuta
Željko Gumzej, obiteljski liječnik iz Gračaca i član Izvršnog odbora Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), ističe da do dolaska kola Hitne pomoći u općini koja pokriva 1.200 četvornih metara zna proteći i nekoliko sati, ovisno o vremenskim uvjetima i stanju na terenu.
– Nerijetko vozimo lošim makadamom, a nekad i potokom, šumskim putovima. Radi loše opremljenosti ambulante, ne možemo ništa napraviti u Gračacu, nego pacijenta pod rotacijskim svjetlima moramo prebaciti dalje, za Zadar, a to je još 40 minuta brze vožnje. Za hitnu nam je intervenciju potrebno minimalno 100 minuta pod povoljnim okolnostima, a imali smo i intervenciju koja je, zbog zime i nepristupačnog terena, trajala čak 11 sati – navodi dr. Gumzej primjere iz svoje prakse.
O medicinskoj usluzi u ruralnim područjima poput Like dovoljno govori i to što se prva medicinska pomoć u npr. Donjem Lapcu pruža samo do 15 sati, a za sve poslije toga pacijenti moraju tražiti doktora u pripravnosti, koji sjedi kod kuće, medicinsku sestru i vozača kola Hitne pomoći; kada se sve spoji, pacijent prvu adekvatnu pomoć dobiva tek u Gospiću, udaljenom 75 kilometara. Još je gore mještanima Udbine koji moraju zvati Hitnu iz Korenice, koja pokriva oko 1.580 četvornih metara triju općina – Plitvičkih jezera, Udbine i Donjeg Lapca – sa 8.196 stanovnika: čovjek doista mora imati sreće da kola i liječnik već nisu negdje na intervenciji, na putu za Udbinu ili dalje, za bolnicu u Gospiću. Ako jesu, nove hitne slučajeve nema više tko zaprimiti i preostaje jedino čekanje pred vratima u trenucima kada sekunde znače život.
Razinu zdravstvene usluge u Lici ilustrira i činjenica da pacijenti krv mogu izvaditi samo jedan dan u tjednu, nakon čega se svi uzorci iz npr. Korenice šalju na analizu u Gospić, i to taksijem koji ima ugovor s Domom zdravlja. Prije rata devedesetih, većina ličkih općina imala je organiziranu kompletnu medicinsku uslugu – laboratorije, rendgene, specijaliste, a u mnogim mjestima bila je bolnica, pa i rodilište. Sada je to samo san.
Nije ovo New York
Nova reforma u većini će slučajeva samo zacementirati dosadašnju lošu organizaciju.
– Ova je reforma još samo jedna u nizu administrativnih lakrdija kojima se ne rješava stanje na terenu. Osnovna svrha reforme je zapošljavanje stotinjak novih kadrova u nove zavode, bez obzira na to što je u javnom zdravstvu sada 72.000 zaposlenih. Da tragedija bude veća, na funkcijama u županijskim zavodima za hitnu medicinu su profesori kroatistike, povijesti i pravnici, koji nemaju blage veze s terenskim problemima. Otkako je 2009. počela implementacija reforme, nitko iz Zavoda za hitnu medicinu nije upoznat sa stvarnim stanjem u Lici: da pacijenti iz nekih područja i dvaput prelaze državnu granicu do prve pomoći, da su neka sela od ambulante i prvog dežurstva udaljena 75 km, pa još toliko do prve bolnice. Tu su i 800 km neasfaltiranih putova i zimska odsječenost od svijeta – objašnjava dr. Gumzej.
Osim nove ustanove, Zavoda za hitnu medicinu, reforma je, po uzoru na američke filmove, pored postojećih timova T1 koji obuhvaćaju liječnika hitne medicine, medicinsku sestru ili tehničara i vozača, uvela i tim T2, bez liječnika, no s dvije sestre/tehničara i vozačem, koji bi bolesnika morali moći u stabiliziranom stanju dovesti do prve bolnice. Promjena je uvedena i stvaranjem jedinstvene Službe 112, na čiji se broj umjesto liječnika javlja dispečer, koji u razgovoru procjenjuje hitnost stanja, odnosno jesu li pacijentu potrebna kola Hitne pomoći ili se može sam prošetati do obiteljskog liječnika.
– Ne znam koja je uloga timova T2, oni nisu kompetentni za samostalne reanimacijske postupke i još neko vrijeme ne mogu profunkcionirati na razini većoj od saniteta, što znači da mogu samo pratiti transport pacijenta. Bez prethodne edukacije, s planiranim vikend-tečajevima, uvedeni su i dispečeri koji su u sadašnjem sustavu samo smetnja i karika koja nepotrebno troši u hitnim slučajevima presudno vrijeme – objašnjava dr. Mario Malnar, predsjednik KoHOM-a i potpredsjednik Hrvatske liječničke komore.
– Timovi T2 imaju smisla u New Yorku ili Zagrebu, ali ne i u ruralnim sredinama. To su timovi koji na šestomjesečnom tečaju nauče algoritam oživljavanja kroz deset točaka i, uz svakodnevnu kondiciju, oni to mogu dobro raditi. No, u velikim gradovima svaki dan imate četiri-pet oživljavanja, u manjima jedno ili dva godišnje. Pitanje je što će ti ljudi raditi cijelo vrijeme, primati plaću za sjedenje i ispijanje kava? Jer, sva ostala pitanja moramo rješavati mi, doktori obiteljske medicine. Koja je tu odgovornost tima T2? Dolazimo do zaključka da je opet potrošen novac na krivom mjestu – tumači dr. Gumzej.
Neizdrživi pritisci
Osim neprovedenih neophodnih edukacija, velika je rupa u Milinovićevoj reformi i manjak liječnika hitne medicine: riječ je o novouvedenoj specijalizaciji, pa u vodu pada ministrova projekcija da će 2013, kada bi reforma trebala u potpunosti zaživjeti, Hrvatska imati 494 tima Hitne pomoći s liječnikom. Uz sve te nedostatke, u mrežu HMP-a, na punktovima dežurstava i pripravnosti koji su uglavnom locirani u udaljenijim i manjim mjestima, potrebno je uključiti i sve liječnike obiteljske medicine koji, po vlastitom priznanju, nisu ni educirani a ni spremni za primjenu hitne medicine.
– Liječnici obiteljske medicine odrađuju 80 posto zdravstvene zaštite. Standard nam je 100 pacijenata dnevno, a mnogi od nas imaju oko 2.000 kartona. Živimo u državi u kojoj vozač kamiona ne smije voziti dulje od osam sati bez dnevnog odmora, a liječnici moraju poslije odrađene popodnevne smjene ostati na noćnom dežurstvu, pa nastaviti jutarnju smjenu i tako dva-tri puta tjedno. To je neizdrživo. Mi nismo hitna medicina i ne želimo se igrati rezervne Hitne – ističe dr. Mario Malnar i dodaje da su ovih dana liječnicima obiteljske medicine ponuđeni aneksi ugovora bez konkretno definiranih uvjeta rada i cijena satnica za pojedina dežurstva.
– Takve ugovore nećemo potpisati. Moralna nam je dužnost da državi i jedinicama lokalne samouprave konačno skrenemo pažnju na uvjete rada u izoliranim krajevima. Liječnici su u tim sredinama kao po kazni, rade u ambulantama koje ne zadovoljavaju ni minimalne standarde i predstavljaju sramotu za državu. Naša je dužnost da pomognemo bolesniku, naši liječnici žive sa svojim pacijentima, koji će i dalje dobivati hitnu pomoć od svojih doktora. Ali, nećemo potpisati taj ugovor i taj rad nam neće biti honoriran – kaže dr. Malnar.
Iako liječnici obećavaju da će nastaviti dežurstva bez potpisanog ugovora, pacijenti u ruralnim krajevima pitaju tko će im garantirati da sutra neće izgubiti i ono malo što im je ostalo od 24-satne zdravstvene skrbi.
– Pa, tko je tu lud? To je prestrašno i tragično. Reformi uvedenoj na brzinu i preko koljena, s javnim dekretom, ekonomska računica je najbitnija, život i zdravlje pacijenta na zadnjem su mjestu. Svi ti Milinovićevi milijuni s kojima se hvali ne vrijede jedan ljudski život, mi nemamo tri života. Zamislimo samo da se svatko od nas, pojedinačno, nađe u situaciji kada mu je život ugrožen pred zatvorenim vratima Hitne službe? Umjesto da idemo u Evropu, mi idemo unatrag, smanjujući zdravstvenu skrb naših građana – poručuje predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva Spomenka Avberšek.
Piše: Paulina Arbutina
