(NOVI LIST) Konačno su se, barem neki, sindikati skockali i jasno artikulirali što hoće. Vilim Ribić i društvo zbrojili su dva i dva i u pregovorima s Vladom ne odstupaju od zadnje crte obrane: pristanak na smanjenje plaća u zamjenu za dugoročno vezivanje sudbine hrvatskih liječnika, prosvjetara, socijalnih radnika i kulturnjaka na državnom proračunu uz razvoj zemlje. Sindikati zaposlenih u javnim službama nisu tražili ni sigurnost radnih mjesta niti pusta obećanja u nekoj dalekoj budućnosti. Razumno i dalje inzistiraju na nečemu što može biti egzaktno precizirano i provjerljivo, a da im se istovremeno ne mogu uputiti prigovori da su lišeni razumijevanja za krizu u zemlji.
Argumenti im drže vodu i iz još jednog razloga. Ne može se udarati na radnu snagu koju plaća država, bez da ta ista država, odnosno vladajuća garnitura koja između izbora vodi poslove države radikalno ne kreše sve one proračunske stavke koji hrane silnu klijentelu od koje se zauzvrat očekuju glasovi na izborima. Kada se hoće principijelno štedjeti, štedi se svugdje, ne vodeći računa koji će se dio populacije pritisnuti a koji pomilovati.
Nepopustljiv stav sindikata javnih službi razlikuje se od onog kojeg zastupaju sindikati državnih službenika upravo po širem, da ne kažemo općehrvatskom, shvaćanju snošenja troškova krize i »udjelu u dobiti« kada kriza mine. Državni službenici su sretni jer su pristajući na manje plaće dobili garancije o zaštiti radnih mjesta, a zapravo su za svoju sebičnost, jer ih nije briga što će biti s drugima, i kratkovidnost, jer su olako pristali na zamagljene priče o svijetloj budućnosti, od Vlade »nagrađeni« trulom mrkvom na štapu. Tako se, naime, može nazvati obećanje Vlade da će im plaće biti vraćene na staro kada u dva tromjesečja zaredom rast BDP-a bude veći od dva posto.
No, možda je u cijeloj ovoj priči o odnosu Vlade prema dvije grupacije sindikata politički najporaznije saznanje kako se vlast razotkrila kao antireformska i uskogrudna. Pristajući na sigurnost radnih mjesta u državnim službama, Vlada je pokazala izostanak bilo kakve želje za istinskim reformskim zahvatima, a one su u državnoj upravi kao i u dobrom dijelu javnih službi takoreći urgentne. To samo znači da nema želje ni za kakvim nužnim promjenama, odnosno postavljanjem okvira za bolje funkcioniranje državne uprave i javnog servisa, kojeg će plaće biti tek dio, već ostaje dojam trgovanja na placi gdje je Vlada bila spremna sve obećati, pa i ono što dugoročno šteti državi, samo da bi spašavajući proračun jednokratno »kupila« smanjenje plaća. Uvijek isto. Nikad dugoročnog strateškog promišljanja i planiranja već kampanjski rad kad stisne kriza, po mogućnosti sa što manje ožiljaka za vladajuće.
Vlada ima moć da danas kazni »neposlušne« sindikate i njihovo članstvo. No, prije nego li izvuče batinu bilo bi mudro još jednom razmisliti i o ukupnim proračunskim troškovima i o onome na što skreću pažnju sindikati javnih službi.
