RAZGOVOR
Autor: Tamara Marinković
ZAGREB, 29. studenoga 2015. (Hina) – Dugogodišnja predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Spomenka Avberšek odlučila je završiti svoju sindikalnu karijeru i otići u mirovinu. U razgovoru za Hinin portal Zdravlje (http://zdravlje.hina.hr/) govori o svom sindikalnom radu i borbi za očuvanje javnog zdravstvenog sustava, te o politici i ministrima zdravlja s kojima je surađivala.
Nakon 12 godina na čelu Samostalnog sindikata odlučili ste otići u mirovinu. Tijekom tih godina borili ste se za materijalna prava 18.500 članova sindikata i očuvanje sustava javnog zdravstva. Jeste li bili uspješni?
Nikad nisam branila samo radnička prava, nego i pravo građana na javni zdravstveni sustav, koji je najveće dobro svakog građanina Hrvatske pa ga svakako treba sačuvati. Je li on narušen? Naravno, s time je prije 18 godina započeo prvi ministar zdravstva Andrija Hebrang kada je u primarnu zaštitu uveo zakup, a čije posljedice danas konzumiramo kroz tzv. sustav koncesija. Nakon toga nije bilo ni jedne Vlade koja nije namjeravala uvesti neki oblik privatizacije u javno zdravstvo. Moram reći da sam to najmanje očekivala od socijaldemokratske Vlade, čiji je ministar Siniša Varga kroz izmjene zakona pokušao uvesti totalnu privatizaciju primarne zaštite, ali i dijelova bolničkog sustava. Pod pritiskom medija i građana od toga je odustao, no mislim da smo to uspjeli samo odgoditi, ali ne i do kraja spriječiti. I glavna opozicijska stranka cijelo vrijeme ponavlja kako građani trebaju znati da će njihova zdravstvena usluga ovisiti o novcu koji uplate. Pojavio se i Most kao treća opcija, u čijem programu izrijekom stoji da su za privatizaciju javnog zdravstva. To me ne čudi kada gledam njihov sastav u kojemu je jako puno poduzetnika i privatnika, ali njihov interes sigurno nije i interes građana. Kad su shvatili da to dobro ne zvuči, počeli su govoriti da to nisu rekli, ali to je pisalo u njihovu programu. Tamo gdje dođe do sprege farmaceutskih tvrtki, osiguravajućih kuća i zdravstvenih lobija, tu nema mjesta za građane i njihov interes, tu onda igra samo profit.
Hoće li nakon vašeg odlaska sindikat i dalje biti tvrd i odlučan pregovarač u zaštiti svojeg članstva?
Uvijek sam u pregovorima s poslodavcem, a to je Vlada, bila uporna i nisam popuštala kad god sam za to imala argumente. Mislim da sam u tome bila uspješna, iako je s promjenama ekonomske situacije u zemlji to bilo sve teže i teže. Vlada je uvijek dolazila s prijedlozima smanjenja materijalnih prava zaposlenih u zdravstvu, no najveći problem zapravo sam uvijek imala s ravnateljima ustanova koji potpisane kolektivne ugovore (KU) nisu htjeli poštivati. KU za ravnatelje mora biti zakon, a bilo je neplaćanja prekovremenih sati, davali su se protuzakoniti otkazi itd. Bilo je i nekih kojima su se prava smanjivala, a drugima povećavala. Nikad se nisam ustručavala reći da u sustavu postoji privilegirana skupina ljudi, koji su u zdravstvo dolazili “po babi i stričevima”, odnosno političkim vezama. Oni su dobivali veće koeficijente i veće iznose na uvjete rada, ali ne mogu reći da je to bio samo privilegij liječnika. Ipak, 90 posto sporova uspjeli smo riješiti razgovorom tako da smo u ovih 12 godina imali svega stotinjak sudskih tužbi, koje su sve riješene u našu korist. Izbjegavali smo tužbe gdje god se moglo jer se zdravstvo financira iz proračuna, pa sudske troškove takvih višegodišnjih sporova s visokim kamatama zapravo plaćaju građani, a ne ravnatelji koji su donijeli protuzakonite odluke. Uzalud sam kroz medije ukazivala na takve situacije i tražila da barem 50 posto štete plati ravnatelj, nijedna vlada to nije prihvatila i do danas se nije ništa promijenilo. Često su mi govorili – samo nas tuži, jer su znali da neće platiti iz svojeg džepa, a lako je svoje greške plaćati tuđim novcem.
Je li tome razlog preveliki upliv politike u sustav zdravstva?
Uvijek sam se grozila promjena Vlada jer se mijenjala i cijela rukovodeća struktura. Kadrovske promjene provodile su sve Vlade i mislim da za sustav to nije dobro. Politika mora van iz zdravstva. Ako je netko dobar ravnatelj ili predstojnik klinike nije bitno kojoj stranci pripada i tko ga je postavio. Takvim kadroviranjem smo izgubili puno kvalitetnih ljudi jer voditi veliki sustav poput KBC-a jest kao igrati rulet. Novom ravnatelju i njegom timu treba godina i pol dana samo da bi se upoznao i uhodao u pogon tako velike bolnice, a kao i u Vladi, ono što si napravio u prve dvije godine to je to. U trećoj godini već počinju kalkulirati, a u četvrtoj samo brinu kako zadržati vlast iduće četiri godine. Slušam aktualnog ministra Vargu koji kaže kako treba promovirati kvalitetu, sposobnost, rad i odgovornost. Slažem se, ali to nije ništa novo. Mene kao sindikalca ne zanima ima li ravnatelj predznak SDP-a ili HDZ-a, već vodi li bolnicu dobro ili ne i jesu li radnici odgovarajuće plaćeni za svoj posao.
Zadnjih nekoliko godina bilo je izrazito turbulentno u zdravstvu. Imali smo štrajk liječnika kojem ste se protivili, potpisan je novi kolektivni ugovor bez Hrvatskog liječničkog sindikata, a vi ste optuženi da u dogovoru s Ministarstvom zdravlja radite na štetu liječnika. Činilo se da se protiv vas u jednom trenu okrenula cijela liječnička profesija.
Kad se čovjek bavi ovim poslom mora biti spreman i na ružne stvari. Bila sam najviše izložena napadima Hrvatske udruge bolničkih liječnika i Hrvatskog liječničkog sindikata, dok je Hrvatska liječnička komora tu bila fer. Uzalud sam dokazivala da se KU radi za svih 73.000 zaposlenih u sustavu, pa se radnike ne može dijeliti na jako važne i nevažne. Kada u pregovorima imate sindikat djelatnosti kao što je moj, koji mora štititi prava svih – od portira do ravnatelja, i dva sindikata (medicinskih sestara i liječnika) koji štite samo svoju struku, onda morate doći u konflikt. Nikada nisam rekla da liječnici nisu nositelji struke i da nemamo kvalitetne liječnike ali, budimo realni, nisu svi jednako kvalitetni i ne rade svi jednako dobro. Kada netko u krizi i besparici, dok ljudi u realnom sektoru ostaju bez posla ili rade a ne dobivaju plaću, traži za sebe izdvojeni status i europske plaće, onda se tome moram usprotiviti. Ne možete raditi u javnom sektoru i tražiti strukovni KU koji po zakonu ne možete dobiti i jednostavno se morate uklopiti u postojeću situaciju i sustav koji vrijedi u ovoj zemlji. Tu je dolazilo do sukoba i teških riječi, ali ne s moje strane. Znala sam da ću zbog svega doći u tešku sitauciju i nije mi bilo lako. Dogodilo mi se i da mi se odbije pružiti zdravstvena zaštita, bilo je i telefonskih prijetnji, ali ih nisam željela prijaviti.
U proteklih 12 godina pregovarali ste sa svim ministrima zdravlja. Kako biste ih okarakterizirali?
Ministarstvo zdravlja poznato je po tome da ministri često traju samo dvije godine, pa sam tako više puta u mandatu jedne Vlade surađivala s dva ministra zdravlja. Samo dva ministra su mandate odradila do kraja – Andrija Hebrang svoj prvi mandat i Darko Milinović. Kada bih ih ocjenjivala kao pregovarače, mogu reći da svi djeluju po istom principu – pregovore počnemo vrlo transparentno i dobro, ali kada se moraju donositi odluke tada dolazimo do problema. O bilo kojem ministru da se radilo, nikada nisam željela pregovarati “ispod stola”, već je sve trebalo biti “za stolom i na stolu”. Zvali su i mene da kažem svoje “željoteke”, ali kod mene nema “željoteka” već samo otvorenih razgovora. Mi smo jedini sindikat koji je zbog takvih stvari dva puta tužio Vladu i u oba slučaja dobio na sudu. A sve zbog toga jer se nisu držali zakona i jer su, nažalost, s mojim kolegama “dilali” mimo svih pravila igre. Prvi puta sam podnijela tužbu protiv Vlade u mandatu Andrije Hebranga jer je potpisao strukovni KU za liječnike i tako nas prevario. Mislim da je rušenje strukovnog KU-a jedan od grijehova koji mi liječnici ne mogu oprostiti ali moraju znati – nisam ga srušila ja nego pravni sustav ove zemlje jer je bio protuzakonit. Drugi puta sam tužila ministra Milinovića jer je potpisao KU nakon individualnih razgovora s drugim sindikatima, a ne sa svima nama za istim stolom.
