(NOVI LIST) Vladi poprilično gori pod nogama, toliko da se pomalo počela gubiti. Pokazuje to i famoznim projektom socijalnog dijaloga u kojem očekuje da joj sindikati, pa i poslodavci, vjeruju. Oni koji bi najviše trebali vjerovati, odnosno imati povjerenja, radnici su predstavljeni preko sindikalnih izabranika. Radničko povjerenje u zemlji sagrađenoj na nepovjerenju teško je pridobiti. Uostalom, to su pokazale sve ove godine iza nas.
Novo vrijeme, sudeći prema istupima vlasti to je vrijeme globalne krize koja ne zaobilazi ni ovu malu idiličnu zemlju, zahtijeva nove dogovore. Pa je Vlada pompozno najavila da će do konca prosinca s poslodavcima i sindikatima sklopiti Sporazum o socijalnom partnerstvu u novim okolnostima.
Takvog sporazuma u zemlji nikada nije bilo. Pardon, bilo ga je. Egzistirao je cijela dva mjeseca za vrijeme SDP-ove koalicijske Vlade i nisu ga potpisali svi sindikati. Zbog povjerenja, odnosno njegova izostanka.
Koliko god kriza nametala nova pravila igre, povjerenje se ne može steći preko noći.
No, vlast je uvjerena u suprotno. Toliko je uvjerena da je sama izradila tekst sporazuma o partnerstvu u novim uvjetima i njima pokušala podmititi sindikate javnih i državnih službi. I tako opet, ugrozila željeno povjerenje. No, što to uopće Vlada u novim okolnostima socijalnog partnerstva nudi?
Zapravo, ništa. Sindikatima i poslodavcima se obvezuje da će raditi posao koji joj je i onako namijenjen, odnosno da će kao brižan roditelj skrbiti o obitelji. Poslodavci bi se pak Vladi i sindikatima trebali obvezati da će preporučiti štednju na menadžerskim plaćama i da će izrađivati krizne proračune vodeći računa o zaposlenosti. A sindikati? E, oni bi se trebali obvezati da će pristati na niže plaće.
Sve u svemu, na stolu je jedna velika magla, bez ikakve konkretne ponude i potražnje, izuzev zahtjeva za radničkim odricanjem. A to nije socijalno partnerstvo, pa ni u novim okolnostima.
Gabrijela GALIĆ
