Većina radnika u privatnom sektoru je na „minimalcu”, a ostatak dohotka se isplaćuje na ruke. Iz tako utajenog poreza financira se raskošni životni standard hrvatskih “poduzetnika”
(SDLSN, 29. ožujka 2010.) Povici iz Hrvatske udruge poslodavaca, sindikata privatnog sektora, ali i medijska haranga na zaposlene u državnim i javnim službama zbog socijalne neosjetljivosti i života na račun poreznih obveznika licemjerni su i ne odgovaraju stvarnom stanju stvari.
Javna je tajna da u privatnom sektoru poslodavci radnike najčešće prijavljuju na minimalnu plaću, a ostatak do pune neto plaće dobivaju na ruke, odnosno na crno.
Osim što se na taj način oštećuje samog radnika i umanjuje njegova buduća mirovina iz II. stupa, oštećuje se i fond generacijske solidarnosti u koji se zbog toga također uplaćuje manje sredstava, a država taj manjak podmiruje dodatnim zaduživanjem.
Također, budući da je bruto plaća osnovica za obračunavanje doprinosa na plaće za zdravstveno osiguranje i zapošljavanje štete su višestruke.
Osim države koja tako bilježi manji priljev poreza trpi i lokalna samouprava jer se iz prijavljenog dohotka plaća i manji prirez, što se odražava na javni standard građana u lokalnoj zajednici.
S druge strane, zaposleni u javnom sektoru porez plaćaju na stvarno ostvarenu plaću i kategorija su radnika koji tijekom svog radnog vijeka kroz porezna davanja u punom iznosu financiraju sve funkcije države, a solidarno i manjak prihoda koji se u privatnom sektoru odljeva u čistu osobnu potrošnju poslodavaca.
Pored toga, zaposleni u javnom sektoru hrvatskim građanima omogućavaju pravo na školovanje, zdravstvenu i socijalnu skrb, fizičku i materijalnu sigurnost i pravni okvir u kojem će se gospodarstvo moći razvijati u ozračju poduzetničke i tržišne slobode.
I da, država ubire porez iz kojeg se to sve financira.
Stoga SDLSN upozorava hvatske građane da prepreka razvoju i gospodarskom oporavku nisu samo javne i državne službe, kako se to želi prikazati u javnosti, već poslovna nekultura i porezna nedisciplina privatnog sektora.
Koliko je ovakvih “plovila” financirano iz utaje poreza
Vile, brodovi i skupocjeni automobili privatnih poslodavaca u Hrvatskoj nisu samo plod njihove poslovne uspješnosti, već zakidanja zaposlenih, ali i države za porez koji su joj dužni platiti te su stoga povici na prekomjernu administraciju možda i pokušaj stvaranja preduvjeta za nesmetano poslovno poduzetništvo na hrvatsko-balkanski način.
I na kraju, struktura „birkokratskog” državnog aparata takva je da u njemu najmanji broj čini administrativno osoblje, a najveći „proizvodni” radnici poput policajaca, zatvorskih čuvara, poreznika, carinika, inspektora, pravosudnih službenika, a i oni koji rade samo s „papirima” servisiraju građane kroz nadzorne i upravne funkcije.
Da bi taj aparat trebao i mogao biti bolji i učinkovitiji slažu se i sami državni i javni službenici, ali i upozoravaju da iz svojih plaća podmiruju svoje obveze prema proračunu, što se za privatni sektor ne bi moglo reči.
