HOĆE LI SINDIKATI NADVLADATI RAZJEDINJENOST I NOVU NAJAVU GENERALNOG ŠTRAJKA PRVI PUTA PROVESTI U DJELO
Unatoč sve većoj krizi i nevolji, hrvatski sindikati, a 300 ih je okupljenih u pet središnjica, do danas nisu uspjeli organizirati niti minute generalnog štrajka, a je li Knežević uistinu sposobna to promijeniti, ostaje za vidjeti
Zorana DELJANIN
(NOVI LIST) Vladino protukrizno glavinjanje kojemu se efekta ne vidi, nelikvidnost, milijarde zaduženja koja će se generacijama otplaćivati, otkazi, rad bez plaće, k tome u državi premreženoj kriminalom i korupcijom u kojoj svaka afera traje dan jer je već sutra pregazi neka nova. Hrvatska je to zbilja u kojoj radništvo, seljaštvo i umirovljenici grcaju na rubu izdržljivosti, no, pokreta i preokreta niotkud. Sindikalne akcije nevrijedne spomena.
U Grčkoj nema tko ne prosvjeduje, i sindikati i stranke, ljevica i desnica, državne službe i radnici u gospodarstvu, stotine tisuća ljudi maršira ulicama talijanskih gradova, bune se prosvjetari, radnici javnog prijevoza, državnih službi… Iste slike dolaze iz Francuske. Vijesti s naslovima »država u blokadi« razlikuju se tek u imenu zemlje koja je u datom trenutku paralizirana štrajkovima, no među njima nigdje Hrvatske. Što rade hrvatski sindikalisti? Prijete i dalje. Prosvjedima. Kao i mnogo puta do sada, pa bez rezultata. Na burzi rada je već preko 320 tisuća nezaposlenih. Samo lani bez posla je ostalo preko 50 tisuća radnika. Oko 70 tisuća je onih koji rade, ali ne primaju plaće. Brojka se svakodnevno povećava, a premijerkinog svjetla na kraju tunela nema. No, nema ni masovnog bunta. Prosvjeduje se na lokalnoj razini, ali ne zbog agilnosti sindikalnih središnjica već beznađa u koje su stjerani radnici koji ne vide drugog izlaza i načina da ukažu na probleme nego samoorganiziranjem prosvjeda i zauzimanjima svojih pogona.
Vijorili su se transparenti u 3. maju, Splitskoj željezari, Kanditu, Dalmacijavinu, Uljanik TESU, Osječkoj i Jadranskoj pivovari, GP Dubrovniku, KIO Keramici, Salonitu… Ono što ne uspijevaju sindikalni kolovođe, sada primorani prijetnjama otkazima, neisplatom plaća i ugašenim strojevima moraju sami radnici. Radnici 3. maja u borbi za svoj škver izišli su u srijedu na ulice u čemu su im se pridružili brojni građani, umirovljenici, studenti, pokazavši kako izgleda kolona satkana na solidarnosti. Predsjednica SSSH Ana Knežević iskoristila je uspjeli prosvjed za najavu događaja nezabilježenog u novijoj hrvatskoj povijesti.
– Krajem svibnja organizirat ćemo generalni štrajk svih hrvatskih radnika i paralizirati cijelu Hrvatsku – poručila je Ana Knežević.
Unatoč sve većoj krizi i nevolji, hrvatski sindikati, a 300 ih je okupljenih u pet središnjica, do danas nisu uspjeli organizirati niti minute generalnog štrajka, a je li Knežević uistinu spremna i sposobna promijeniti tu činjenicu, ostaje za vidjeti. Sociolog Dražen Lalić s Fakulteta političkih znanosti ne vjeruje da će se na hrvatskim ulicama uskoro preslikati prizori iz brojnih europskih zemalja u kojima sindikati složno dižu radništvo na noge. I u tome nalazi nekoliko uzroka.
– Ključni je problem što sindikati ne funkcioniraju kao cjelina, a onda se ne može mnogo napraviti u zaštiti svih onih koji žive od rada. Sindikati ne funkcioniraju kao stisnuta pesnica, koja nije slučajno simbol ljevice i borbe za prava radnika, već svaki prst radi po svome. S druge strane vlast govori o partnerstvu, a ne drži se riječi koju su dali sindikatima. Govore o objektivnoj situaciji, a ona ne vrijedi za neke druge kategorije stanovništva, primjerice lažne branitelje ili svećenike. Dok se radnicima smanjuju prava, sve više ljudi dobiva dodatne beneficije. Uzrok ovakve situacije je u tome što ova zemlja nije utemeljena na radu, istini i poštivanju pravila igre nego na neradu, manipulaciji i korupciji. Radnici, bez obzira dolaze li iz javnog ili privatnog sektora, jesu li fizički ili intelektualni radnici, za vlast su trećerazredan faktor. Oni vlasti nisu važni. Politička usmjerenost ove zemlje šalje poruku da treba kršiti pravila, lagati i priključiti se na neki proračun i ništa ne raditi. Potom dolaze i neorganiziranost, razjedinjenost i bliske veze nekih sindikalnih čelnika s vlašću – veli Lalić.
Razjedinjenost i nesposobnost, nastavlja, sindikate je ostavila »bez zuba«.
– Oni grizu bez zuba. Nemaju, što bi mi Dalmatinci rekli, niti dentjeru. Stalnim prijetnjama prosvjedima koje se ne ostvaruju i drugim istupima, sindikati gube legitimnost – zaključio je Dražen Lalić.
Upozoravaju na to uz sociologe i politologe i sami sindikalni čelnici svjesni svoje nemoći. Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi opetovano upozorava na sramnu činjenicu kako »danas imamo situaciju da se umjesto sindikalnih čelnika, radnici bore za svoja prava«. Jedini način da se situacija promijeni, smatra, jest udruživanje postojećih sindikalnih središnjica u jednu krovnu organizaciju. Upravo zbog organiziranosti, naglašava, prosvjedi uspjevaju u drugim zemljama i kada sindikat u Italiji ili Njemačkoj krene onda je na ulici dva milijuna ljudi. No, ni sama ne vjeruje da će se to u skorije vrijeme dogoditi u Hrvatskoj.
Ana Knežević, šefica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i koordinatorica sindikalnih središnjica, kazala je jučer da ostaje kod poruka koje je izrekla s riječkog prosvjeda. SSSH će na Praznik rada, 1. maja, organizirati prosvjede u svim većim gradovima, a krajem svibnja pokušat će organizirati i generalni štrajk. Priznaje i ona razjedinjenost među sindikatima, no, ističe, nada se da će se zbog izuzetno teškog stanja u kojemu se svi nalaze napokon postići jedinstvo.
