(SDLSN, 23. travnja 2010.) Vlada premijerke Kosor jučer je naložila razrješenje predsjednika uprave kutinske Petrokemije zbog isplate regresa zaposlenicima te tvrtke u većinskom državnom vlasništvu.
Povod je bila reakcija Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH koji je komentirao činjenicu da se od državnih i javnih službi traži odricanje od materijalnih prava u korist socijalno ugroženih, dok se istovremeno takva prava isplaćuju u državnim tvrtkama. K tome i gubitašima.
Sindikat se još zapitao i jesu li kolektivni ugovori koje imaju državni i javni službenici manje vrijedni od onih u državnim tvrtkama i zatražio da se službenike ne diskriminira u odnosu na „tvrtkaše”.
Odgovor koji je uslijedio od strane Vlade i sindikalnih „kolega” iz „proizvodnje” samo je potvrdio kako je Hrvatska zemlja polupanih lončića u kojoj se oni koji rade sami dijele na radnike i neradnike, proizvođače i potrošače, a osim lakih droga i poštivanje kolektivnih ugovora je kriminalizirano.
Sindikalni predstavnici radnika iz Petrokemije nam nakon svega poručuju da oni rade i proizvode u teškim uvjetima u kojima mi ne bi izdržali ni dva sata te da nas financiraju čak i kada proizvode gubitke koji se mjere u stotinama milijuna kuna. Uza sve to odrekli su se božićnice i uskrsnice, smanjili plaće koje su manje od državnog prosjeka…
I sve je to istina, ali i samo dio istine. Kao što je njen drugi dio taj da u Petrokemiji i drugim javnim poduzećima također postoje zaposleni u administraciji (vjerojatno ne tako zanemariv broj). Kao što je istina da i u državnim i javnim službama postoje „šljakeri” koji rade u teškim i po život opasnim uvjetima u kojima možda manje hrabri u Petrokemiji ne bi izdržali dva sata. Kao što je istina da su i plaće većine državnih i javnih službenika ispod državnog prosjeka…
O tome jesu li policajci, pravosudni policajci i zatvorski čuvari, poreznici, carinici, inspektori, savjetnici, administrativni i računovodstveni referenti, liječnici, medicinsko osoblje, socijalni radnici, profesori i nastavnici manje radnici od onih koji rade u „proizvodnji” i mjeri li se proizvodnja samo u kilogramima i tonama ili i intelektualnim uslugama može se i treba razgovarati.
Kao što se može i treba razgovarati zašto jedni zaposlenici kojima je poslodavac Vlada imaju uskrsnicu, a drugi nemaju.
Istina je, državni službenici se nisu odrekli uskrsnice kao radnici Petrokemije, ali ne zato jer su sebični, nego zato jer je nemaju. Istina je i da božićnica i regres u državnoj službi zbrojeni vrijede koliko i isplaćeni regres u Petrokemiji. Nisu se mogli odreći ni toplog obroka u znak solidarnosti sa nezaposlenima jer ga, za razliku od kolega u javnim poduzećima nemaju.
I kad se govori o tome tko financira državne i javne službe prešućuje se da jednaka porezna davanja imaju građani koji su zaposleni u gospodarstvu i javnom sektoru.
Naravno, može se razgovarati o tome trebaju li nam i ako nam trebaju kakve bi trebale biti državne i javne službe, ali i tvornice gnojiva, brodogradilišta, željezare i druga industrijska postrojenja.
U međuvremenu, zemlja nam klizi u propast. Sa ili bez regresa i bez obzira tko je u pravu…
