Trn u peti Nataše Božić
Radna mjesta sindikalnih lidera još su sigurna, njihova industrija lažnih obećanja doživljava procvat, a plaćica, kako bi to formulirala premijerka Kosor, ide i dalje. I to lijepa plaćica, od natprosječnih osam do izvanrednih 14 tisuća kuna po lideru sindikalnom. A narod i dalje trune i utapa se u apatiji. Čudnog li svijeta, oni bi »ili bolje, ili dolje«.
(NOVI LIST) Ili bolje, ili dolje, kočio se ponosno natpis na čelu prošlogodišnjih prvosvibanjskih sindikalnih kolona u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Puli. Sindikalni čelnici Krešimir Sever, Ozren Matijašević, Vilim Ribić i ostali predvodili su kolone u prosvjedu protiv rastućeg trenda otpuštanja radnika i ukidanja radnih mjesta. Brojka od 318.658 nezaposlenih zvonila je na uzbunu, ocjenjivali su tada sindikalni lideri. Mahalo se podacima iz sindikalne košarice kako mjesečni troškovi od 6.611 kuna uz prosječnu plaću od 5.362 kune znače da plaća pokriva samo 81 posto potreba i da prosječnoj četveročlanoj obitelji svaki mjesec fali za osnovno – hranu, stan, školske knjige i režije.
Prošla je godina dana, a za Severa i ostale sindikalne kompanjone svijet se okrenuo naopačke I nezadovoljni su prošle godine, pa čak i ljuti, bili sindikalni lideri na taj narod kojeg nimalo ta grozna statistika ne dira i ne tjera na akciju. Na prosvjedima se skupilo, naime, par tisuća ljudi pa je razočarani Krešo Sever konstatirao da se tu radi o nepopravljivoj apatiji kod građana.
»Ljudi su upali u apatiju jer misle da ne mogu ništa postići i promjeniti. To ide na ruku političarima i poslodavcima«, rezignirano je zaključio Sever.
U međuvremenu je prošla godina dana, a za Severa i ostale sindikalne kompanjone svijet se okrenuo naopačke. Zbog njihove mudre sindikalne aktivnosti, dabome. Otkazali su prvosvibanjske prosvjede da se ne petljaju u izbornu kampanju, ljubav s poslodavcima i Vladom cvjeta, sunce se konačno smiješi na sindikalnom prozorčiću.
Ajde da rezimiramo što se to tako spektakularno u Hrvatskoj dogodilo na području položaja radnika i radnih prava od prošlog Praznika rada do danas da su sindikalni bardovi zaključili kako ove godine nema potrebe čak ni za tradicionalnom i simboličnom prosvjednom povorkom.
Glavna briga naših sindikalija – rastuća nezaposlenost – je, hvala na pitanju, dobro. Onih 318.658 nezaposlenih iz ožujka prošle godine naraslo je do ožujka ove godine na 330.130 nezaposlenih. I baš bi bilo dobro provjeriti koji postotak od tih 11.472 dodatno nezaposlena podupire i cijeni sućutnu odluku sindikalnih vođa da im u izbornoj godini prosvjedima ne otežavaju politički odabir na izborima.
Sindikalna košarica ovoga je ožujka bila za 61 kunu skuplja od one prošlogodišnje, a prosječna plaća 20 kuna niža od prošlogodišnje, pa je i pokrivenost osnovnih troškova četveročlane obitelji danas za koji postotak slabija nego li pred prvosvibanjske prosvjede 2010. godine.
Pozitivno je valjda i to što svega 25 tisuća radnika radi a ne prima plaću, i što je na provjeri Porezne uprave, koja je u nadležnosti HDZ-ove vlade, tako pala napuhana brojka od 70 tisuća takvih jadnika. Brojka koju su, jelte, dok su još bili na prosvjednoj liniji, napuhivali upravo sindikalni lideri.
Pala je, od prošlogodišnjih sindikalnih prosvjeda, još jedna brojka: ona od 813 tisuća potpisa koje su građani naivno poklonili sindikalnim liderima za referendum oko Zakon o radu, a radničke uzdanice potom ih razmijenili s Vladom za referendum o referendumu.
A to nije sve! Dobili su sindikalni lideri još i časnu riječ Jadrankine Vlade da će oživotvoriti učinkovit model za rješavanje problema neisplate plaća. Pa čak i da će neplaćanje rada proglasiti kaznenim djelom, osnovati radne sudove, i još puno toga lijepog. Jednoga dana.
Uz to, radna mjesta sindikalnih lidera još su sigurna, njihova industrija lažnih obećanja doživljava procvat, a plaćica, kako bi to formulirala premijerka Kosor, ide i dalje. I to lijepa plaćica, od natprosječnih osam do izvanrednih 14 tisuća kuna po lideru sindikalnom.
I tko bi se sada, u toj fenomenalno naprednoj situaciji, bakćao s prosvjedima, zauzimao strane, upetljavao se u izborne procese i, ne daj Bože, politiku?!?
A narod i dalje trune i utapa se u apatiji. Čudnog li svijeta, oni bi »ili bolje, ili dolje«.
