PRESEDAN DRŽAVNI SLUŽBENICI PRIBLIŽAVAJU SE DOGOVORU S VLADOM
Profesori, učitelji i liječnici obično su bili jači u pregovorima s Vladom nego činovnici, ali njihovu snagu oslabilo je to što od starta pregovora u javnim službama unutar sindikata nije bilo minimuma uvažavanja, pa i razgovora
Gabrijela GALIĆ
(Novi list, 21. srpnja 2012.) U ljubavi i ratu sve je dozvoljeno, kaže stara engleska poslovica. Moglo bi ju se i proširiti i reći kako je i u pregovorima sindikata i poslodavaca, sve dozvoljeno. Pogotovo, ako su za pregovaračkim stolom predstavnici javnih službi s jedne i vlade, kao poslodavca, s druge strane.
Nikada ti pregovori nisu tekli lako. Padale su teške riječi, uglavnom sa sindikalne strane, padale su prijetnje prosvjedima, štrajkovima… Uvijek, pomalo na osobnoj razini. Iako tako ne bi trebalo biti. No, i to je valjda dio pregovaračke strategije. Nekada je palila, danas nema prolaz.
I tako su se sindikati javnih službi, ali i njihov poslodavac u liku vlade našli u do sada neviđenoj situaciji. Spor bi trebala riješiti arbitraža, a kakva god njena odluka bila gubitnici će u konačnici biti sindikati, odnosno radnici koje predstavljaju.
Ovogodišnji pregovori s proračunskim korisnicima u mnogome su specifični.
Poslodavac je, a to nije strano ni ranijim pregovorima, sindikate prekasno pozvao za stol.
Kada je donesen proračun bilo je jasno da novca za sve obaveze prema radnicima nema. Vjerojatno se mnogi sjećaju i da je u saborskoj raspravi bivši ministar financija Ivan Šuker poručio svom nasljedniku i ostalim članovima vlade, kako bez rezanja prava proračunskih korisnika neće ostvariti svoje planove. I ubrzo se pokazalo kako su izdaci za zaposlene u prvom kvartalu premašili plan za 150 milijuna kuna. Tim tempom, na godišnjoj razini minus bi bio 600 milijuna kuna. No, proračunskoj kasi treba i više od toga, oko 2,1 milijarde do kraja iduće godine. Izdaci za zaposlene, samo su jedan od kotačića u funkciji spuštanja proračunskog deficita na planiranih gotovo 10 milijardi kuna. Što je puno, ali još uvijek puno manje od gotovo 16 milijardi kuna koliko je lani prema podacima ministarstva financija iznosio stvarni deficit.
Izlizani argumenti
»Za plaće državnih i javnih službi imamo 21,6 milijardi kuna. Više se ne možemo zaduživati, moramo štediti«, uporno zadnjih mjesec dana ponavlja Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava. I tako je Vlada pred sindikate izišla s financijskim plafonom i prijedlogom kako bi ona provela uštede. U takvim uvjetima sindikati javnih, a ni državnih službi nisu naučili pregovarati. Jer, u takvoj situaciji ne može se računati ne neke sitne ustupke, već je pobjeda sve što se iz osnovnog prijedloga poslodavca uspije izbaciti ili korigirati. Novca za više nema, a nema više niti političkih spasitelja koji će u ključnom trenutku pregovora lupiti šakom o stol i izmisliti dodatna sredsta i pritom sa svojim pregovaračima obrisati pod.
Politika jeftinog populizma došla je naplatu. Javne službe obično su jači igrači u pregovorima s vladom.
Obično bi oni dogovorili pogodnosti koje bi se onda prelile i na zaposlene u državnim službama. To se zbivalo i u trenucima kada su sindikati državnih službi već dogovorili odricanja pa bi njihove pozicije naknadno ojačao dogovor sindikata iz javnih službi. Sada bi se mogao zbiti presedan. Državne službe, koje potiho pregovaraju o novom Kolektivnom ugovoru, jer im sadašnji za koji dan ističe, mogle bi svojim kolegama u javnim službama ispregovarati nešto više no što su sami bili sposobni. I to isključivo iz razloga što od starta pregovora u javnim službama unutar sindikata nije bilo minimuma uvažavanja, pa i razgovora.
Odmah su se podijelili u dvije grupe. Jedni su svjesni teškog stanja u zemlji te da nemaju argumenta kojima bi branili isplatu dijela materijalnih prava. Ali, imaju argumente za obranu osnovnih plaća.No, i drugi je tabor svjestan teškog stanja u zemlji, ali ne vidi razlog zbog kojeg bi se ičeg odrekao uz već izlizane argumente da se treba uzeti nekom drugom. Ti su argumenti svojedobno doveli do uvođenja kriznog poreza kojeg su plaćali i oni radnici kojima su božićnice i regresi samo uspomene iz vremena prije krize.
Skrivanje iza članstva
Upućeni tvrde kako, zapravo, od samog starta pregovora u dijelu sindikata nije bilo interesa za ikakav dogovor. Odnosi se to, naravno na obrazovnu vertikalu i jedan sindikat zdravstva. Obrazovnim sindikatima jedino je bilo važno sačuvati specifične dodatke u vlastitom sustavu. I to je razumljivo jer nitko ne može biti pošten i reći da su učitelji, nastavnici, profesori dobro plaćena skupina građana. Za te su dodatke neki obrazovni sindikati bili spremni žrtvovati dodatak na minuli rad od 0,5 posto i prihvatiti vladin prijedlog smanjenja na 0,3 posto. A to bi značilo da će svih 240 tisuća zaposlenih u državnim i javnim službama nepovratno izgubiti na osnovnoj plaći. Nakon njih, taj bi dodatak izgubio i značajan broj radnika u realnom sektoru kojima poslodavci još uvijek, nerado, obračunavaju dodatak na minuli rad.
Obrazovanju bi se, pak, gubitak minulog rada kompenzirao dodacima na koeficijente. Bez kojih su ovotjednom odlukom Vlade, vjerojatno na neki kraći rok, ostali. I taj se potez vlade može tumačiti svojevrsnom odmazdom zbog neposlušnih sindikalista obrazovne vertikale. A kakvi god oni bili, u jednome su postupili sindikalno. Odlučili su se pokriti odlukom članstva koje bi na referendumu trebalo potvrditi ili odbiti mogućnost uskraćivanja dijela materijalnih prava (božićnice, regresa, putnih troškova, jubilarne nagrade). Pitati članstvo sindikalan je potez. Premda je u ovoj priči i pomalo upitan jer je javnost, ne jednom, od čelnika Matice mogla čuti kako drugi sindikalni čelnici nemaju hrabrosti donositi odluke i skrivaju se iza članstva. Što je sada presudilo da se, oni koji su do jučer kritizirali druge, odluče skrivati iza članstva? Samo politika dvostrukih kriterija, ili je na stvari nešto drugo.
Nema prostora
»Kada sjednete preko puta poslodavca, vrlo brzo je jasno do kuda u pregovorima možete ići i koliko možete tražiti. S ovima je bilo jasno da prostora nema. I trebalo se prilagoditi«, veli jedan od sudionika pregovora s Vladom dodajući kako sindikatima, imajući u vidu stanje u zemlji, nije preostalo nego u okviru zadanog izgubiti što manje. To se upravo zbiva i u državnim službama čiji sindikati pregovaraju za 60 od 240 tisuća direktnih proračunskih korisnika. Oni će se vjerojatno s poslodavcem uspjeti dogovoriti da jubilarnu nagradu iduće godine primi veći broj radnika, dakle i oni radnici koji na nju imaju pravo ali nisu pred mirovinom. Za to će, međutim, trebati smanjiti osnovicu za izračun jubilarca. A i kada je riječ o putnim troškovima, državni će nastojati poboljšati rezultat pregovora u javnim službama i umanjiti gubitak kojeg će radnik plaćati iz vlastitog džepa. Postigne li se povoljniji dogovor s državnim službama, poslodavac u liku Vlade ista će pravila igre ponuditi i javnim službama. Jer, u arbitražu nitko ne vjeruje.
Pa je najizgledniji scenarij da će poslodavac jednostrano raskinuti TKU u javnim službama i pozvati ih na nove pregovore. I pritom rascjepkati pregovaračke odbore.
Obrazovna vertikala odavno je potvrdila kako bi im odgovaralo da pregovaraju samo za sebe jer oni imaju analitičku, financijsku i pregovaračku moć, kako vele. Istina, imaju moć.
Zahvaljući već zaboravljenoj Vesni Kanižaj, nekadašnjoj predsjednici srednjoškolskog sindikata koja je i prosvjetare i generacije učenike naučila što je industrijska demokracija, a njene su je sindikalne kolege u znak zahvale, odbacile.
