ZAVRŠNA RIJEČ
Čelnik Matice hrvatskih sindikata tjednima ne silazi s tv ekrana, novinskih stupaca i portala uvjeravajući javnost i sebe kako sindikalna kasta mora uživati sve povlastice, pa makar crkli oni koji ih financiraju puneći proračun
Piše: Ivanka Toma
(VEČERNJI LIST) Kad ne vrijeđa, onda se bahati, kad se ne bahati, onda prijeti, a kad ispuca cijeli arsenal socijalne neosjetljivosti, onda, poput zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića koji je već odavno prerastao vlastitu veličinu, počne o sebi govoriti u trećem licu.
Dakako, riječ je o Vilimu Ribiću.
Čelnik Matice hrvatskih sindikata tjednima ne silazi s tv ekrana, novinskih stupaca i portala uvjeravajući (nije jasno je li nas koji to gledamo, ili pak samoga sebe) kako kasta koju zastupa i dalje mora uživati sve dosadašnje privilegije, pa makar crkli oni koji ih financiraju puneći proračun.
Koliko pojavom koja kao da se netom išetala iz serijala Dramskog programa Televizije Zagreb sedamdesetih godina, Ribić je anakron i u odnosu na zahtjeve koje postavlja pred Vladu, te one sindikaliste koji ne dijele njegove svjetonazore, nego za svoje članstvo pokušavaju izvući maksimum iz realnih okvira. A realnost je da novca u proračunu nema. Vlada, sve i da hoće, nema čime platiti socijalni mir. Stoga traži redefiniranje Temeljnih kolektivnih ugovora, rezanje privilegija kao što su regresi, božićnice, smanjenje dodatka na staž, smanjenje dnevnica, jubilarnih nagrada, naknada za prijevoz. Koliko će se što uštipnuti ili potpuno ukinuti, ostalo je tema pregovora Vlade i sindikata, no Vlada je jasno postavila cilj da će u iduće dvije godine uštedjeti do dvije milijarde kuna.
Od osam sindikata s kojima se pregovara, četiri su u završnim rundama pokazala spremnost na kompromise. Ribiću je to bilo mahanje crvenom krpom pred očima. Stoga je i prva meta na koju se obrušio bila crvenokosa (i to još žena) Spomenka Avberšek, predsjednica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi. Zato što je objavila da su neki sindikati spremni pristati na kresanje prava iz Temeljnih kolektivnih ugovora optužio ju je da je lažljivica, da šteti sindikatima, a radi u korist SDP-a, te “da očekuje kako će Avberšek dobiti člansku iskaznicu SDP-a”.
Kad se javno okomio na novinarku Nove TV, bio je, mora mu se priznati, poetičniji. Okidač mu je bilo pitanje novinarke “nije li činjenica da se sindikati neodgovorno ponašaju i da nemaju dogovor oko pregovaračkog tima s Vladom”. U anakronom skladu pojave i rječnika Ribić je u dahu Novu TV optužio da “izvještava tendenciozno i gura jedan kapitalistički sistem…, da potkopava organizacije radnika”. Sutradan je Ribić pred kamerama te iste televizije pokušao polizati to što je rekao. To je bila faza kad je vidljivo gubio živce i počesto se o sebi izjašnjavao u trećem licu.
Onda se pokazalo da je predsjednik Sindikata liječnika Ivica Babić također spreman na nove uvjete Temeljnog kolektivnog ugovora, a nije spreman ucjenjivati Zakonom o reprezentativnosti. Ribić je odmah objasnio da je posrijedi “dogovor ispod stola”, te “da se doktor dogovorio s doktorom” aludirajući na dogovor s ministrom rada i mirovinskog sustava, liječnikom Mirandom Mrsićem.
Iako putem gubi saveznike, Ribić je vrlo ustrajan u borbi za status branše koju predstavlja. Što je načelno pohvalno. No, da bi slika bila cjelovita, treba joj dodati nekoliko golih činjenica. Lani je neto plaća zaposlenika u javnim poduzećima i državnim institucijama bila 6536 kuna, a radnik je kod privatnika mjesečno u prosjeku zarađivao 4673 kune. O pravima koja Ribić grčevito brani (regres, božićnica, dodatak na staž….) u privatnom sektoru kod većine poslodavaca može se samo sanjati.
Uostalom, ima li uopće smisla išta objašnjavati? O sindikatima je puno rekla ovogodišnja proslava Praznika rada u čijoj organizaciji su se angažirali svi sindikati, a poanta je bila podjela žutih kartona Vladi. Iako je bilo lijepo vrijeme, svi sindikati zajedno uspjeli su u Zagrebu okupiti tek oko 2000 ljudi. Za usporedbu, u kasnu zimu prošle godine Zagrepčani su se iz dana u dan, bez ikakve definirane organizacije, gotovo spontano, okupljali i šetnjom gradom prosvjedovali protiv Vlade. Gradom se šetalo do 8000 prosvjednika.
