ZALEĐE JASMINA KLARIĆA
Vilim Ribić i njegovi posljednji su na svijetu koji bi trebali imati obraza aktualnu Vladu kritizirati zbog bilo čega što poduzimaju na izlasku iz krize. I da je zagrebačka sindikalna prosvjedna predstava bila baš to – predstava i to mala, seoska predstava koju su vodili sitni, odavno kompromitirani politički trgovci
(Novilist.hr) Počelo je, kažu. Radništvo se diglo, eno ih je sedam tisuća marširalo neki dan Zagrebom, i neće se više tako olako iz krize samo na njihovom znoju i odricanju, dok vlast pleše onako kako sviraju krupni kapital, banke i medijske hulje. Četiri smo godine u banani i bilo je dosta, sukus je onog što su sindikalni lideri govorili masi.
Riječ je, jasno, o tužno jeftinim i još tužnije nevjerodostojnim frazetinama. Još gore, riječ je o najprizemnijoj, smišljenoj politikantskoj manipulaciji.
Jasno, Vilim Ribić i njegova sindikalna ekipa imaju sva prava na to: da obmanjuju, zvižde, prijete, kopi-pejstaju rečenice iz prosvjedničkih udžbenika u zemljama gdje je doista gadno i gdje se doista radikalno režu radnička prava. Imaju pravo čak i biti uvjereni da je pamćenje građana nevjerojatno krhko, a da je korištenje Google-a nevjerojatno složeno. Imaju pravo, hvala Bogu, konačno doći i pod prozore vlasti i odskandirati svoje zahtjeve i na taj način pokušati pojačati vlastiti pregovarački pritisak i kupiti još koji bod u javnosti.
Stoga, kad na sve to imaju pravo, moraju biti savršeno svjesni i spremni na to da će se naći i oni koji će javno reći ono što se premijer Milanović ipak ne usudi: da su Vilim Ribić i njegovi posljednji na svijetu koji bi trebali imati obraza aktualnu Vladu kritizirati zbog bilo čega što poduzimaju na izlasku iz krize. I da je zagrebačka sindikalna prosvjedna predstava bila baš to – predstava i to mala, seoska predstava koju su vodili sitni, odavno kompromitirani politički trgovci.
Wannabe predsjednik države (o mogućnosti kandidature za Pantovčak Ribić je javno razglabao u ljeto 2009. godine), ili barem lider narodnog bunta protiv svjetskih nepravdi (što god one bile), Vilim Ribić je kao jedan od lajt motiva ovotjednog prosvjeda uzeo protivljenje “pogrešnim strogim mjerama štednje”. Osim što se radi o ljupkom kopi-pejstu trenutno aktualne (i, kako izgleda još od 2009. godine, posve točne) makroekonomske dijagnoze globalne ekonomije (koju je toliko opasno olako primjenjivati na domaće prilike da se to nije usudio ni jedan od prvih svjetski ratnika protiv politike štednje, nobelovac Paul Krugman za nedavnog posjeta Hrvatskoj) i što baš nije jasno kako se privremeno ukidanje božićnice i racionalizacija troškova prijevoza mogu podvesti pod pridjev “strogo”, Ribić je iz nekog razloga očito mislio da se nitko neće sjetiti tko je, zapravo, u ovoj zemlji bio upravo apostol pogrešnih mjera štednje. Koje su smanjile javnu potrošnju i produbile gospodarsku depresiju na način da Hrvatska, za razliku od ostatka Europe, nije uspjela uhvatiti ni godinu-dvije kakvog-takvog oporavka, prije zarona na novo krizno dno.
Ne, nije Jadranka Kosor.
“Pravedno bilo da se svima u državi u jednakoj mjeri smanje plaće, a na pregovorima s Vladom jutros u ime sindikata iznesen i potpuno novi prijedlog da se uvede tzv. krizni porez na određeno vrijeme koji bi zahvatio sve one koji su zaposleni”, izjavio je vrelog ljeta 2009. godine upravo današnji ajatolah bitke kontra smanjenja javne potrošnje, Vilim Ribić. Dakle, podsjetimo, čuveni “harač” ideja je sindikata, koju je tadašnja dezorijentirana i karikaturalno nesposobna Vlada prihvatila da se ne bi morala previše goniti s njima, proračunskim deficitom i bilo kakvim ozbiljnim pokušajem gospodarskog oporavka.
Rezultat je poznat: pokrpani prenapuhani proračun izdržao je još dvije godine, a smanjeni prihodi građana dodatno su smanjili njihovu potrošnju i doprinijeli daljnjem propadanju domaćeg gospodarstva.
Je li Ribića, čovjeka koji je taj “genijalni prijedlog” u ime sindikata iznio javnosti bilo barem malo sram dok je, tri godine kasnije, grmio s govornice o “pogrešnim mjerama štednje” u trenutku pisanja ovog teksta nije bilo poznato.
Naravno, ideja o “kriznom porezu” nije jedina zbog koje su danas odjednom bučni sindikalisti izgubili posljednje zrno vjerodostojnosti. Miroljubiva, gotovo koalicijska kohabitacija u kojoj su živjeli s Vladom Jadranke Kosor koja je na očigled vodila zemlju prema ekonomskoj katastrofi – a dividende toga danas plaćaju i članovi Ribićevih sindikata – teško je shvatljiva. Ne samo što su prevarili 800-injak tisuća građana koji su svojim potpisima tražili referendum o Zakonu o radu, dogovorom s premijerkom o bizarnom “referendumu o referendumu” za koji je odmah bilo jasno da se neće nikad dogoditi, nego su, u noći s kraja 2010. godine, veseli zbog dobro sklopljenog dogovora, javnosti objašnjavali kako su vlasti dali rok od mjesec dana da donese mjere gospodarskog i socijalnog oporavka u zemlji. Sindikati su, pak, trebali objaviti svojih “Deset sindikalnih zapovjedi” za izlazak iz krize.
Nije se dogodilo ništa. Cijelu 2011. godinu zemlja je i dalje tonula u glib, a sindikati su vrtjeli palčevima. Sada, međutim, kad se promijenila vlast, i kad se doista pokušava barem nešto napraviti kako bi se slobodan pad zaustavio – eto Vilima Ribića na čelu prosvjedne kolone. Eto početka “buđenja Hrvatske građana i radnika”, eto “borbe za bolju budućnost”, eto prijetnji generalnim štrajkom.
Tužno, doista.
Jedino tužnije od probuđene radničke savjesti tihog HDZ-ovog sindikalnog saučesnika bilo bi da ga i sadašnja vlast, makar na jedan jedini trenutak, shvati – ozbiljno.
