Ako se neki ljudi ne podnose u trenutku kada trebaju zajedno surađivati trebaju zaboraviti svoje osobne odnose i koncentrirati se na zajedničke ciljeve, radnike koje zastupaju. No, to je, čini se, među domaćim sindikatima ili dijelom njih nedostižnan cilj pa su osobne relacije ispred zaštite radnika
(NOVI LIST) Sindikati su, zahtjevom za ocjenom ustavnosti, odlučili rušiti zakonska pravila kojima se utvrđuju kriteriji za sudjelovanje kako sindikalnih, tako i poslodavačkih udruga u tripartitnim tijelima kao i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje. Da će Zakon o reprezentativnosti, barem što se sindikata tiče, završiti na Ustavnom sudu odavno se znalo. Jer, previše je, blago rečeno, nedoumica koje je taj propis donio. No, sindikalne centrale, iako su najavljivale zajedničko podnošenje zahtjeva za ocjenom ustavnosti tog dokumenta, pa i neko vrijeme utrošile na kreiranje zajedničkog teksta zahtjeva, niti oko tog dokumenta nisu uspjele nastupiti jedinstveno. Pa će se pred Ustavnim sudom naći dva sindikalna zahtjeva, jedan kojeg potpisuju SSSH, URSH i NHS i koji je možda već predan te drugi kojeg potpisuju HUS i Matica koji će tek biti predan, a njegova je predaja javno najavljena.
I u toj najavi podnošenja zahtjeva za ocjenom ustavnosti Zakona o reprezentativnosti od strane HUS-a i Matice jedan je detalj poprilično zanimljiv. Riječ je o načinu na koji je opisan problematičan način formiranja pregovaračkih odbora sindikata za kolektivno pregovaranje.
Uopćeno, zakon daje dvije mogućnosti, pa sindikati mogu sklopiti sporazum o pregovaračkom odboru čime svi potpisnici postaju reprezentativni. U slučaju da sporazuma nema, pokreće se prebrojavanje članstva, a u pregovarački odbor ulaze sindikati koji su zadovoljili zakonske kriterije. I tu nastaje problem kojeg su predstavnici Matice obrazložili kao nedostatak »jedinstva volje pregovaračkog odbora« što sindikalne pregovarače u odnosu na poslodavca čini slabijima. Istina, sindikalna strana uvijek je u odnosu na poslodavca slabija. No, u ovom slučaju to nije toliko važno, kao ni zakonski kriteriji. Važan je način na koji je problematiziran način odabira sindikalnog pregovaračkog tima. »Tamo će ulaziti sindikati koji se možda ne podnose, imaju suprotne interese… Ali, bez obzira na to, taj se pregovarački odbor sklapa bez ikakvog cilja«. Tako je, među ostalim, javnosti obrazložena problematika formiranja pregovaračkih odbora. Uz opasku da je cilj zakona trebao biti okrupnjivanje sindikalne scene, odnosno stvaranje situacije za kvalitetnije kolektivno pregovaranje, ali će zakonska rješenja u konačnici situaciju učiniti gorom no što je sada.
Tom pogoršanju svakako će kumovati i sindikati što je evidentno iz objašnjenja o sindikatima koji se ne podnose, koji imaju različite ciljeve. To je poprilično problematična ocjena izrečena od strane predstavnika sindikata. Zadaća sindikata je zaštita gospodarskih i socijalnih interesa zaposlenih članova. Radi te zaštite sklapaju se kolektivni ugovori i osigurava provedba ugovorenih prava, organiziraju industrijske akcije, zastupaju članovi pred poslodavcem, sudom…. I da ne nabrajamo sve ciljeve borbe koje i sami sindikati navode u svojim aktima. Dakle, sindikati bez obzira kako se nazivali i kojoj se političkoj opciji priklanjali, bez obzira piju li njihovi čelnici zajedno kavu, razmjenjuju poštanske markice ili se gledaju preko nišana, u osnovi imaju iste ciljeve. Grubo, oni se mogu svesti pod nazivnik zaštite prava radnika iz rada i po osnovi rada.
Kavice, markice i ine tričarije nisu zajednički cilj, već radnici i njihova zaštita. Ako se neki ljudi ne podnose u trenutku kada trebaju zajedno surađivati trebaju zaboraviti svoje osobne odnose i koncentrirati se na zajedničke ciljeve, radnike koje zastupaju. No, to je, čini se, među domaćim sindikatima ili dijelom njih nedostižnan cilj pa su osobne relacije ispred zaštite radnika. Pa tako i u ovom slučaju sindikati samo pokazuju kako su sami sebi najveći neprijatelji.
