Bolje je biti mala i oštra opozicija koja s prihodima od članstva može živjeti, nego se utopiti u »masu« u kojoj će se fotelja možda izgubi, ali se dobije na snazi pokreta
(NOVI LIST) Dvomjesečni vakum. To je ono što bi trebalo uslijediti u domaćoj verziji socijalnog dijaloga, a sve temeljem Zakona o reprezentativnosti. Od ovog tjedna niti jedna sindikalna centrala nije reprezentativna, a reprezentativnost je izgubila i Hrvatska udruga poslodavaca. Zakonske su odredbe jasne. Šest mjeseci nakon stupanja, skraćeno zvanog, Zakona o reprezentativnosti, prestaje važiti ranije utvrđena reprezentativnost. A nove nema. Iz jednostavnog razloga. Zakon kojim se utvrđuje je »sfušan«.
Kao što je odavno poznato, socijalni dijalog u Hrvatskoj na izrazito je visokom nivou. I nikako ne bi bilo dobro da se taj superkvalitetni dijalog ugrozi. Sva je sreća da su se u tom procesu sjetili ne donositi plan rada Gospodarsko-socijalnog vijeća, već samo definirati njegov kostur. Jer doista bi suludo bilo da nereprezentativno savjetodavno tijelo donosi regule tijelu koje se tek treba formirati. Nakon što Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti donese rješenje o faktorima koji će u naredne tri godine imati mandat sudjelovati u tripartitnim tijelima. I tako će se dvomjesečni vakum u socijalnom dijalogu nastojati izbjeći dogovorom, odnosno sporazumom između vlade, sindikata i poslodavaca. Da socijalni dijalog ne pati.
Reprezentativnost sindikalnih centrala zadnji puta je utvrđivana 2009. godine. I, zapravo, već su podaci za tu godinu bili debelo zastarjeli. Naime, od trenutka kada su sindikati predali popis članstva do trenutka objave brojki unutar centrala došlo je do pretumbacija. Neki su gubili članstvo, nekima je raslo. Ne samo zbog promjena na tržištu rada koje su u najvećoj mjeri pogodile gospodarske sindikate već i odluka udruženih sindikata da postanu samostalni ili promjene boje centrale pod kojom će djelovati. Proces gubitka članova, sada više zbog gospodarskih kretanja, ali i pod utjecanjem sindikalnog »šaranja« nastavio se i do današnjih dana.
Najveći gubitak članstva, s obzirom da okuplja mahom gospodarske sindikate, vjerojatno će opet biti vidljiv kod SSSH koji je u zadnjem prebrojavanju imao 164,7 tisuće članova. No, realno je imao preko 30 tisuća članova manje s obzirom da je dio velikih sindikata istupio iz te centrale nakon što su već bili predani podaci o reprezentivnosti. NHS je u zadnjem prebrojavanju imao 113,5 tisuća članova, realno više jer im neki sindikati koji su u međuvremenu pristupili nisu tada pribrojani. I Savez i NHS vjerojatno se danas kreću na razini 110 tisuća članova ili nešto više. Matica je, pak, s obzirom na gibanja sindikata u proteklim godinama, vjerojatno izgubila 20-tak tisuća od nekada priznatih 80 tisuća članova.
Te tri sindikalne centrale, sudeći prema najavama, jedine će biti reprezentativne. Točne brojke, međutim, iznijet će Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti. Već sada je, međutim, poprilično jasno da će s liste reprezentativnih sindikalnih centrala nestati HUS i URSH koji kriterij od najmanje 50 tisuća članova, očito ne mogu ispoštovati.
Koliko god Zakon o reprezentativnosti bio loš, on je na neki način sindikatima dao mogućnost da nešto promijene i da rascjepkanu sindikalnu scenu donekle objedine. No, želje za tim promjenama nema. Jer u mnogim glavama još uvijek prevladava stav da je važnije imati svoju sigurnu fotelju i pljuvati po svima koji drugačije misle i ne pokušati promijeniti način rada. Jer, bolje je biti mala i oštra opozicija koja s prihodima od članstva može živjeti, nego se utopiti u »masu« u kojoj će se fotelja možda izgubi, ali se dobije na snazi pokreta. Proći će još dosta vremena dok se to razmišljanje ne promijeni.
