Autor: Sanja Modrić
(NOVI LIST) Ljudi evidentno ne vjeruju u razna neodgovorna zavaravanja iz domene ekonomske politike kojima čelnici sindikalnih centrala žele pridobiti njihove simpatije. Među njima su, naime, i vrlo sumnjive i opasne ideje o oslobađanju inflacije da bi se financirala potrošnja, o momentalnom napuštanju politike štednje te prihvaćanju obaveze da se trajno zaštite sva radna mjesta i sva stečena prava
Kad se sve zbroji i oduzme, ove su demonstracije i morale propasti, kao što su, na koncu i propale.
Privlačenje masa ključna je stvar za uspjeh kod svih ovakvih manifestacija, a sindikatima, koji su osmislili jučerašnji antivladin prosvjed, nije se priključio neki iole značajan broj ljudi sa strane.
Izvjestitelji su uglavnom navodili brojku od 15 do 20 tisuća sudionika, a toliko su najavljivali da će dovesti sami sindikati.
Na trgu je ostalo još puno praznog mjesta, samo što nije bilo ljudi da ga popune, pa time ni te zarazne energije kojom bi organizatore obasjala snažna javna podrška.
U povorci su tako većinom bili sindikalni aktivisti iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske. A građani, kojima su se sindikalni prvaci usrdno nadali, za to su se vrijeme u neusporedivo većem broju okupljali u Maksimiru, gdje je Bandić kuhao prvomajski grah.
Očito, radije su na taj način odali počast prvomajskoj tradiciji nego da stoje ispred mikrofona na Trgu bana Jelačića i plješću Vilimu Ribiću i drugim sindikalnim vođama.
Tako su, po onoj Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba, sindikalci odradili svoj program i razišli se na sve strane, doduše uz puno halabuke i zviždanja, ali rezultate koji su zapravo slabi i koji se neće moći bog zna kako politički unovčiti.
I postavlja se, naravno, pitanje zašto je ishod tako mršav.
Zašto kad ovu duboku i tvrdokornu recesiju Vladine mjere doista ne slamaju – u tome su sindikati u pravu – i kad mnogi stanovnici Hrvatske sa zebnjom čekaju svaki novi dan jer su ili nezaposleni ili beznadno siromašni.
Ali bit će da se san o tome kako će kompletna javnost krenuti u marš za Vilimom Ribićem i njegovim pajdašima izjalovio zato što su građani u velikim krizama ipak puno pametniji nego što se o njima često misli.
Naime, potpuno je sigurno da bi svi željeli da se već danas dogodi neki fantastični preokret koji bi donio mnogo dobrih radnih mjesta i bolji život ovoj naciji. Jasno da bi svatko istog časa potpisao sve to isto što od Vlade traže sindikalni lideri, od besplatnog zdravstva i školstva, do veće potrošnje, investicija i rasta standarda.
Razlika je samo u tome što ljudi evidentno ne vjeruju u razna neodgovorna zavaravanja iz domene ekonomske politike kojima čelnici sindikalnih centrala žele pridobiti njihove simpatije. Među njima su, naime, i vrlo sumnjive i opasne ideje o oslobađanju inflacije da bi se financirala potrošnja, o momentalnom napuštanju politike štednje te prihvaćanju obaveze da se trajno zaštite sva radna mjesta i sva stečena prava.
Jer, tko bi to onda, ako ne mi, kao građani i kao država, trebao otplaćivati dugove, financirati reforme i sanirati dubioze koje su se u ovih 20 i kusur godina naslagale na našem zajedničkom računu, pustimo sad zašto i kako, jer nas mazohističko ponavljanje priča o lopovluku, razbacivanju i nesposobnosti neće nigdje odvesti.
Pa mi više nemamo novca ni za otplatu kamata na kredite, a više nikome ne možeš prodati da možemo dovijeka živjeti na novi i novi dug, na onome što je netko drugi stvorio, a mi ćemo trošiti.
I zato ljudi nisu došli na prosvjed.
Ne zanima ih više nikakva nova laž, kao ni oni koji su iza laži stali da bi prijevaru politički naplatili iako ni sami u nju ne vjeruju. Toga je bilo dosta. Hvala lijepa.
