(Novilist.hr) Promptno nakon što su objavljeni detalji novog kolektivnog ugovora za zdravstvo, počele su pristizati reakcije iz obrazovanja koje je zatražilo da se na isti način »korigiraju« i njihova primanja
Ako meni crkne krava, susjedu trebaju dvije. Ako susjed kojim slučajem uz jednu-dvije kravice nabavi i treću, a možda i četvrtu, e onda ih moram imati i ja. Pače, ako je susjed nabavio kravu pride, ja bih dvije. Pa, nek se vidi tko je bolji gazda. To što novca za širenje gazdinstva nemam, nije važno. Najvažnije da susjedu rastu zazubice jer sam bolji od njega. Makar prividno.
Zdravstvo je, eto, uspjelo kroz kolektivno pregovaranje djelomično kompenzirati nekadašnje dodatke od 4, 8 i 10 posto za 20 i više godina radnog staža. Nekadašnje, jer su uredbama privremeno uskraćeni, a iz projekcija Vlade je jasno da tih dodataka neće biti niti u idućim godinama.
Promptno nakon što su objavljeni detalji novog kolektivnog ugovora za zdravstvo, počele su pristizati reakcije iz obrazovanja koje je zatražilo da se na isti način »korigiraju« i njihova primanja.
S malim odmakom, kako su se uredi nakon godišnjih odmora počeli puniti, najavljuju i kako će vlasti zagorčati početak školske godine, pa prijete mogućim štrajkom ne preslika li se slika iz zdravstva i na njih. Kako se bliže izbori, tako smatraju i da će njihov zahtjev pasti na plodno tlo.
U osnovi, sindikati ne rade ništa krivo. Oni postoje kako bi izborili što bolja prava za svoje članove i njihovo je pravo tražiti, tražiti, tražiti. No, način na koji nastupaju obrazovni sindikati zapravo je logika po kojoj se više od deseljeća vodi politika plaća u Hrvatskoj.
Konkretnije, politika plaća u državnim i javnim službama. Državni službenici pritom su oni susjedi koji najčešće lošije prolaze.
Zdravstvo, pa ni ostale djelatnosti u javnim službama, kao niti uprava, nisu lani tražili da se na njih preslika rast koeficijenata u obrazovanju kojima je djelomično kompenzirano ukidanje 4, 8 i 10 posto za nastavnike i profesore. Istina, niti obrazovanje, zdravstvo ni uprava nisu tražili da im se preslikaju kompenzacije koje su neki drugi iz sustava javnih službi kroz kolektivne ugovore proveli.
Doduše, obrazovni sindikati nisu tada baš hvalili potez vlade, jer izračunali su kako je unatoč uvećanju koeficijenata dio nastavnog kadra u minusu u odnosu na godinu-dvije ranije.
No, u minusu su vjerojatno i ostali u javnim i državnim službama jer svima se godinama reže što se rezati može. A obrazovanje bi valjda preslikom prava iz zdravstva svoj minus pokrilo.
Sporni dodaci od 4, 8, 10 posto djelo su rada obrazovnih sindikata. U prošlosti su se oni izborili za te dodatke, a postupno su ih preuzele sve djelatnosti. No, ne na isti način. Pa je nekima dodatak pribrajan osnovnoj plaći, nekima na koeficijent…
Onda su nestali svima, pa su gubici djelomično kompenzirani rastom koeficijenta, paušalnim dodatkom ili već nekim dodatkom. Logično bi bilo da su svima »ugrađivani« po istom principu.
Iako je jedinstvena politika plaća za javni sektor još na dugom štapu, ona je definitivno potrebna. Bez obzira tko je proveo. Jasno je to i iz ove priče o zdravstvu i obrazovanju. I iz mnogih drugih priča i nelogičnosti unutar službi koje se u osnovi financiraju iz istog izvora.
I koje u osnovi politiku plaća vode na način – ako je netko nešto izborio, to moram imati i ja, ali ako mi ne odgovara način na koji je to pravo ugrađeno, naći ću bolji model. Sutra će netko na taj moj model nadograditi nešto treće, pa ću tražiti da se to i meni prenese. I tako u krug, a da zapravo uopće nije jasno tko tu pije, a tko plaća.
