Prozivanje sindikata koji su ugovorili povećanje plaća za obmanu radnika izaziva nevjericu
SINDIKALIZAM
(SDLSN, 2. rujna 2015.) Hrvatska je domovina osporavanja svakog postignuća.
Ako je takvo postignuće mjerljivo, onda ga prikazujemo kao nedovoljno pozitivno ili prokazujemo kao slučajan rezultat poklapanja sretnih okolnosti ili vanjskih faktora na koje se ionako nije moglo utjecati pa za rezultat stoga nisu zaslužni oni koji ga svojataju već netko drugi.
Radilo se o rastu BDP-a ili rezultatima kolektivnih pregovora.
Kako su rast BDP-a kao pozitivan događaj već umanjili svi koje se o tome pitalo, ovdje ćemo navesti postignuće kolektivnih pregovora u zdravstvu, u kojem su sindikati koji su u pregovorima sudjelovali uspjeli ugovoriti povećanje dodatka za odgovornost za dva posto za liječnike i četiri posto za sve ostale zaposlene.
U zamjenu za to odrekli su se dodataka od 4, 8 i 10 posto za zaposlene s 20 i više godina staža, koji su već izbrisani iz gotovo svih granskih kolektivnih ugovora u javnim službama, no, za razliku od nekih drugih sindikata javnog sektora, zdravstveni su sindikati uspjeli povećati postojeće dodatke za posebne uvjete rada, dok su se drugi odrekli 4, 8 i 10 posto u zamjenu za ne ukidanje postojećih dodataka.
Uspjeh je tim veći što se uvećani dodaci dobivaju odmah po zapošljavanju u sustavu zdravstva, dok su se oni od 4, 8 i 10 posto dobivali tek s 20, 29 i 34 godine staža.
Nakon zaključenja ovoga kolektivnog ugovora sindikati takozvane obrazovne vertikale odmah su od svog resornog ministra zatražili kolektivne pregovore s ciljem povećanja plaća u obrazovanju jednakog onome koje će biti posljedicom uvećanih dodataka u zdravstvu.
I Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH javno je poručio kako na odricanje od 4, 8 i 10 posto neće pristati bez odgovarajuće kompenzacije na drugoj strani, a njegov je predsjednik slikovito rekao kako država ne može nekima biti majka, a nekima maćeha.
Međutim, jučer se oglasio jedan od sindikata u zdravstvu koji je ovo postignuće kolektivnih pregovora svojih sindikalnih kolega, iz ugodne pozicije sindikata koji u njima nije sudjelovao, proglasio obmanom radnika i gubitkom stečenih prava, dodajući kako je ugovor u interesu Vlade, a ne radnika.
Ovaj sindikat ima pravo na kritiku, iako je teško vjerovati kako bi sam ili uz druge sindikate u zdravstvu postigao više, ali je znakovito da prvo povećanje plaća u javnom sektoru nakon duljeg vremena koje je rezultat kolektivnih pregovora i kojim su obuhvaćeni svi zaposleni u zdravstvu, osporava sindikat iz tog sustava, dok sindikati koji zastupaju 90 tisuća zaposlenih u obrazovanju i 60 tisuća zaposlenih u državnim službama traže jednako povećanje plaća.
Na kraju, ako su sindikati zdravstva koji su ugovorili povećanje plaća zaslužili kritiku i etiketu obmanjivača radnika, kako bi tek prošli da su popustili pred mogućom ucjenom poslodavca da biraju između 4, 8 i 10 posto ili dodataka za posebne uvjete rada uopće, što je scenarij po kojem su se odigrali neki drugi kolektivni pregovori.
I mogu li uopće sindikati postići nešto više u situaciji u kojoj će se članovi nezadovoljni popustljivošću njihovih sindikalnih vođa radije ispisati iz sindikata ili osnovati novi mali sindikat iz kojeg će pljuckati po ostalim sindikatima, umjesto da kažu dosta politici popuštanja i zatraže od svojih sindikata da njihove legitimne interese brane jedinim efikasnim oružjem koje im stoji na raspolaganju – štrajkom. S. Kuhar
