(SSZSSH) Iako ugroza izazvana pandemijom još uvijek nije prevladana, sve veći broj procijepljenih i sve manji broj COVIDOM zaraženih građana kao da je iz svijesti iskusnih i novopečenih političara istisnuo zahvalnost i priznanje sustavu zdravstva zbog uspješne obrane stanovnika od dosad najveće prijetnje kojoj je bio izložen u ovom stoljeću.
Nakon jučerašnje rasprave o rebalansu proračuna u Saboru hrvatsko zdravstvo ponovno je postalo proračunski uteg i crna rupa kroz koju se isisavaju novci poreznih obveznika.
Za političare zdravstvo je opet samo problem i crna materija, iza koje se više ne vide samoprijegorni i nesebični ljudi koji svakoga dana, a ne samo u vrijeme pandemije, rade stručan, društveno odgovoran i za građane neprocjenjiv posao, ako zdravstvenu djelatnost uopće možemo nazvati poslom.
Ponovno se govori o dubiozama i generiranju javnog duga u zdravstvu u zemlji u kojoj građani ne vide svoju budućnost i odlaze u inozemstvo, u kojoj je sve više starih i bolesnih ljudi, koja svoje proračunske prihode gradi na porezu na supstance i djelatnosti poput kocke koje izravno ugrožavaju zdravlje građana i njihove obitelji i potiču rast troškova zdravstvenog sustava.
To je zemlja u kojoj se kupuju skupi rabljeni avioni, kako naše nebo ne bi morali braniti zrakoplovi drugih zemalja pa makar nam bili i vojni saveznici, kao da već sada ne brane sve one naše građane koji su otišli trbuhom za kruhom u Njemačku, Austriju, Švedsku, Irsku ili Italiju.
I nije samo zdravstvo ponovno problem. Problem su opet, kao i uvijek, plaće zaposlenih u javnom sektoru, kojima je u vrijeme krize (zamisli samo!) povećana osnovica za plaće.
Pri tome se troškovi bolnica i zdravstvenih ustanova doživljavaju kao prevelik i neopravdani trošak, iako su to „tvornice” u kojima se „peći” nikad ne gase i u kojima su deseci tisuća ljudi 24 sata na raspolaganju bolesnima i onima koji preventivno brinu o svome zdravlju.
Zdravstvom se ponosimo kad naši vrhunski liječnici izvedu pionirske ili složene operacije, ali im zamjeramo propisivanje skupih lijekova u količinama koje opterećuju državni proračun, jednako kao što naše društvo i umirovljenike doživljava kao proračunsku dubiozu, a ljudi nisu krivi što su živi, osim možda zdravstva koje im pomaže da žive dulje i kvalitetnije.
Zato pozivamo političare da se, kad o zdravstvu pričaju kao o crnoj materiji koja guta sve pred sobom, prisjete životnih situacija u kojima su njima ili članovima njihovih obitelji zdravstveni djelatnici i sustav zdravstva pomogli da prebrode zdravstvene ugroze i to na način koji ih nije financijski opteretio za cijeli život. Ili njima to nije bitno jer si mogu platiti zdravstvenu skrb u privatnim zdravstvenim ustanovama.
