(SSZSSH) Daleke 1886. godine, kada su pobunjeni radnici Chicaga prvoga svibnja svoje zahtjeve pretočili u tri osmice – 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja, radnički front imao je zajedničkog i vidljivog neprijatelja – surove i jedino profitu posvećene vlasnike tvornica i poslodavce, koji su radnike na tom putu bili spremni i ubijati kako bi za njih prirodni red stvari ostao nepromijenjen.
Danas su radnici suočeni s drugačijom stvarnošću, u kojoj su oni sami postali i poslodavci i negativci zbog kojih neki drugi radnici i građani navodno žive lošije nego što bi trebali.
U svijetu u kojem „netko“ stalno stvara i produbljuje jaz između radnika privatnog i javnog sektora, u kojem svatko tko ima bicikl i sposoban je na leđima nositi spremnik za dostavu brze hrane ili ima auto i odgovarajuću mobilnu aplikaciju samog sebe zapošljava, a poslodavačke udruge traže fleksibilno zakonodavstvo u kojem neće robovati nepotrebnim zakonskim stegama i klasičnim oblicima zapošljavanja, teško je boriti se za prava radnika jer je neprijatelj radnika postao svatko, uključujući i njih same.
Zaposleni u zdravstvu, socijalnoj skrbi, obrazovanju i drugima javnim ustanovama i državnim tijelima tek povremeno, u vremenima poput pandemije koja je, nadamo se, konačno iza nas, uspijevaju se u javnosti predstaviti kao pozitivci, ljudi i radnici bez kojih bi takve ugroze bilo nemoguće prevladati i nama i našoj djeci osigurati budućnost kakvu si priželjkujemo.
No, kad takva izvanredna stanja prođu, svi oni počinju predstavljati trošak i teret na leđima poreznih obveznika i drugih radnika koji sve to plaćaju, kao da se i iz njihovih plaća ne ubiru doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, obrazovanje i socijalnu sigurnost svih građana i to u punom iznosu, a ne samo iz onog dijela koji im je legalno isplaćen.
Netko tu podjelu radnika svjesno podupire i potpiruje, a sami radnici ponekad lako nasjedaju takvoj društvenoj paradigmi u kojoj su radnicima u privatnom sektoru za njihov težak položaj krivi radnici u javnom sektoru.
Zato je 1. svibnja i Međunarodni praznik rada koji tada slavimo trenutak u kojem se trebamo zapitati jesmo li zaista krivi jedni drugima za život i položaj u društvu s kojim nismo zadovoljni ili su krivci negdje drugdje, a često i među nama samima kada nasjedamo na propagandu i podjele među radnicima i upiremo prst jedni u druge.
Možda je vrijeme da radnici pruže ruke jedni drugima i ponovno pronađu zajedničke vrijednosti, koje su ih, kao i one u Chicagu prije 136 godina, spajale, a ne razdvajale. Za ponovni početak – tri osmice ili 8 sati rada, 8 sati odmora i, posebno, 8 sati kulturnog obrazovanja, umjesto 8 i više sati medijskog zaglupljivanja kojemu su nemilice izloženi. Ovu zadnju 8-icu možda bi trebali početi živjeti jedni s drugima, umjesto virtualno, na društvenim mrežama ili u hramovima kocke, igara na sreću, klađenja i u potrazi za brzom zaradom.
To bi Međunarodnom prazniku rada vratilo smisao i pretvorilo ga u praznik sa ciljem i svrhom.