(SSZSSH) Radna grupa u sastavu: Mirjana Somek, Senka Polegubić i Marija Bodrožić-Zorić uočila je slijedeće nepravilnosti i probleme u sustavu socijalne skrbi. Problemi su samo ukratko navedeni i za svaki od njih možemo dati podrobno obrazloženje i primjere iz prakse.
Sustav socijalne skrbi godinama je zanemarivan, u njega nije ulagano u organizacijskom, kadrovskom i materijalnom smislu. Struka je redovito podcjenjivana a javni prostor dobivao se jedino u slučajevima nemilih događaja kada se u pravilu tražila odgovorna osoba i na tome bi sve završavalo a problemi koji su dovodili do ekscesnih događaja i dalje su prisutni.
Nedostaju kvalitetne analize postojećeg stanja u pogledu potrebnih kadrova , materijalnih sredstava i same organizacije sustava a to su temeljni čimbenici o kojima ovisi efikasnost cjelokupne socijalne politike i skrbi.
Reforme i nove mjere ne smiju biti same sebi svrha , one bi trebale dati odgovore na pitanja kako otkloniti nedostatke i kako unaprijediti sustav. Pri tome struka ne smije biti zaobiđena, dapače sve reforme moraju počivati na mišljenjima i iskustvima onih koji su nositelji posla.
Nova zakonska regulativa, koja je pred donošenjem (Obiteljski zakon i Zakon o socijalnoj skrbi) nemaju potporu niti struke niti zainteresirane javnosti. Dapače prisutno je mišljenje da su postojeći zakoni bolji samo treba stvoriti pretpostavke za njihovo provođenje. Ponavlja se praksa da dobre zakone koje ne provodimo mijenjamo novima koji nude lošija rješenja. Postavlja se pitanje zašto se ozakonjuju rješenja koja ne prihvaćaju oni koji ih koriste i oni koji bi ih trebali provoditi.
Iz javnih nastupa ministrice zaključujemo da je najvažniji zadatak kontrolirati troškove odnosno suzbiti mogućnost zlouporaba u ostvarivanju materijalnih prava iz područja socijalne zaštite. To svakako podupiremo ali te mjere imat će za posljedicu racionalnije trošenje novca a nikako ne unapređenje sustava.
Osnovna uloga socijalne politike i socijalne skrbi jest da učinkovito odgovori na probleme zbog kojih je sustav i osnovan a da se pri tome stručnim radnicima omogući da budu što efikasniji u svome radu i budu u prilici primijeniti sva raspoloživa znanja i iskustva kako bi oni kojima je stručna pomoć potrebna istu i dobili u najkraćem roku i u opsegu koji im pripada .
Dugo već svjedočimo praksi u kojoj se ne sluša struka i iskustvo, stručni radnici svode se na administriranje i ostvarivanje kvantitativnih normativa a vrlo malo vremena ostaje im za pravi stručni rad o kojem zapravo i ovisi kvaliteta cijelog sustava. Potpuno je zanemarena dodatna edukacija stručnih radnika kao i skupovi na kojima bi struka mogla razmjenjivati iskustva i nuditi rješenja.
Stručni nadzor nad radom pojedine ustanove također bi mogao biti dobar način za razumijevanje problema s kojima se struka suočava, dakle osim nadzora da li se u ustanovama provode propisi trebalo bi evidentirati i probleme, naročito ako se oni pojavljuju u većem broju ustanova. Dakle osim otkrivanja nepravilnosti nadzori bi mogli biti koristan izvor informacija nadležnom ministarstvu o problemima koji su prisutni a potom bi se moglo prići i rješavanju tih problema. U potpunosti podržavamo opredjeljenje da se sve mjere , po različitim potrebama, objedine u sustavu socijalne skrbi (doplatak za tuđu pomoć i njegu, invalidnine i dr.) ali naglašavamo da je preuzimanje poslova iz drugih resora (ZMIOR, zdravstvo …) potrebno popratiti otvaranjem novih radnih mjesta i dodatnim radnicima kako se ne bi događalo da se novi poslovi samo dodaju postojećim radnicima koji su redovito ionako pretrpani poslom. Primjer takve prakse je da se stručnim radnicima u centrima za socijalnu skrb dodaju, u okviru redovnog radnog vremena , poslovi nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi u obiteljima kojima je određena ta mjera. Oko provedbe te mjere u javnosti je u posljednje vrijeme izrečeno puno krivih , gotovo uvredljivih informacija a sve zbog dva- tri loša primjera. Javnosti je nametnuto mišljenje da tu mjeru provode potpuno nestručne osobe: frizeri i novinari, samo zato što im je to netko iz sustava omogućio a sve zbog mjesečne naknade od 5oo kn. Kada ministrica javno izriče mišljenje i ocjenu rada stručnih službi, na temelju pojedinačnih devijantnih slučajeva, tada moramo reagirati i suprotstaviti se mišljenju da struka ne radi kvalitetno pa joj te poslove treba pridodati uz obrazloženje neka se snađu kako će to uklopiti u postojeći redovan rad.
Naravno ne poričemo da ima slučajeva nemarnog odnosa prema radu ali to su doista sporadični slučajevi koje struka ne odobrava, dapače podržavamo sustav u kojem će biti što manje prostora za njih.
Zalažemo se za uvažavanje i vrednovanje stručnog i drugog rada u sustavu socijalne skrbi, stvaranje uvjeta za kvalitetan i efikasan rad a kada se ostvare te pretpostavke biti će veoma jednostavno detektirati one koji ne ostvaruju očekivane rezultate rada.
Od Vlade i nadležnog Ministarstva očekujemo da se napokon odredi treba li socijalnu skrb decentralizirati ili u potpunosti centralizirati a u skladu s opredjeljenjem sustav treba ustrojiti da bude brz, učinkovit i lišen bespotrebnih dupliciranja postupaka. Primjer loše, zapravo samo prividne decentralizacije, su domovi za starije i nemoćne osobe. U suštini sve je ostalo isto samo se u sustav odlučivanja dodao novi subjekt: županija odnosno grad Zagreb. Ukupni prihod i dalje određuje Vlada, svaki rebalans proračuna doma mora biti odobren od Vlade pa potom i od županijske skupštine. Sve to uvijek traje predugo. Drugim riječima sustav je spor neefikasan i često neracionalan jer život u ustanovi nameće prilagodbu prioriteta stvarnim potrebama a proračun kaže drugo , pa se najčešće sredstva ne troše za ono što je najpotrebnije već na ono što je planirano . Takav sustav ne potiče na izlazak na tržište i unapređenje ponude usluga jer svaki povećani vlastiti prihod automatski smanjuje prihod od županije . Županije i Grad Zagreb kao osnivači nadležni su za davanje suglasnosti za zapošljavanje kadrova ali za planiranje izdataka za zaposlene ovlaštena je Vlada, tako da dolazimo do neprirodne situacije . Osnivač može odobriti potrebno zapošljavanje radnika ali ne može odobriti povećanje sredstava u tu svrhu.
Zaključno, potrebno je definirati kakav sustav trebamo i želimo ali pri tome valja voditi računa na specifičnost potreba u pojedinim dijelovima RH. Iz statistika o broju socijalno ugroženih osoba vidljivo je da njihov broj značajno varira u odnosu na ukupan broj stanovnika u pojedinim županijama. Također treba voditi računa i o financijskim mogućnostima pojedinih županija i gradova. Neke lokalne zajednice mogu same financirati mnoge socijalne potrebe ali neke to nažalost nisu u mogućnosti a upravo u njima najviše je socijalno ugroženog stanovništva.
Osim korisnika usluga socijalne skrbi najzainteresiraniji za uređenje sustava su zaposleni koji često rade više od predviđenog , u ponekad lošim uvjetima za malu plaću. Pri tome ne treba zaboraviti da je rad s korisnicima usluga socijalne skrbi veoma težak i složen već i zbog činjenice da se u radu susreću i pomažu osobama koje su bolesne, stare, napuštene, bez posla, siromašne , frustrirane kojima često treba objašnjavati da iako su u teškoj situaciji ne mogu ostvariti neku pomoć.
Svakodnevno smo svjedoci da se ionako niski normativi kadrova ne poštuju. Iako se Pravilnikom predviđa veći broj izvršitelja, zbog ostvarivanja ušteda, ne zapošljavaju se nedostatni kadrovi već oni koji rade ostvaruju mnogobrojne satove prekovremenog rada koji u socijalnoj skrbi nikada nikome nisu plaćeni, a ukoliko se koriste kao slobodni dani (čestu u omjeru 1:1, a ne 1:1,5) tada oni koji rade sakupljaju nove prekovremene. Posebno su oštećeni radnici administracije, tehničkih poslova, čišćenja, praonice i kuhanja. Njima je još prije 10-tak godina najviše smanjena plaća a normativima kadrova nisu predviđeni godišnji odmori, plaćeni dopusti i bolovanja. Uvjereni smo da je sustav socijalne skrbi ne samo jedan od najracionalnijih, kada su u pitanju kadrovi, već i najoštećenijih. Primjeri iz prakse nam govore da su radnici u socijalnoj skrbi za isti rad (samo u težim uvjetima) manje plaćeni nego u drugim javnim službama. Najbolji primjer je plaća čistačice koja je u socijalnoj skrbi niža nego u prosvjeti a uvjeti rada i težina samog posla su neusporedivi. Težak posao u socijalnoj skrbi dodatno je otežan uvjetima u kojima se obavlja.
Godinama već tražimo da se statistička izvješća za socijalnu skrb odvoje od zdravstva kako bi imali stvarnu sliku o plaćama i drugim izdacima za radnike u socijalnoj skrbi. Zašto se to ne želi učiniti ne znamo niti smo dobili odgovor ali pretpostavljamo da nikome pa ni nadležnom ministarstvu nije u interesu dobiti podatke koji na relevantan način omogućuju usporedbu s ostalim javnim službama. Tako ćemo još jednom biti predmet utvrđivanja plaća (najavljeni Zakon o plaćama) a da ne znamo niti koje nam je stanje i trošak plaća do sada. Uvjereni smo da je socijalna skrb jedna od najštedljivijih službi kada su u pitanju plaće i druge isplate radnicima, te da u našem sustavu nema viška radnika, već samo manjka. Osjećamo se zakinuti i obespravljeni, pogotovo sada kada svakodnevno čujemo kako liječnici žele („kao i svi ostali”)da im bude plaćen svaki prekovremeni sat. Očekujemo da ministrica počne voditi brigu i o radnicima djelatnosti za koju je nadležna, a ne samo o racionaliziranju troškova.
I na kraju voljeli bismo znati kako je zamišljeno obavljanje niza „sporednih” poslova kroz outsourcing kada su ti „sporedni poslovi” od ogromnog značaja za korisnike naših usluga. Osobama koje su trajno ili dugotrajno smještene u ustanovu nije svejedno hoće li im servis svaki čas slati drugu čistačicu ili će im poslove čišćenja obavljati osoba na koju su navikli i u koju imaju povjerenja . To je isto kao da za privatne potrebe nemate mogućnost izabrati kućnu pomoćnicu već te poslove u nečijem domu obavlja osoba koju uputi vlasnik nekog servisa.
Korisnici imaju svoje specifične potrebe koje su im važne a radnici doma mogu im se prilagoditi i time im omogućiti dodatnu kvalitetu života. Takve svakodnevne prilagodbe bile bi nemoguće u slučaju pružanja usluga kroz servise. Tu treba imati u vidu i činjenicu da ne vidimo kako bi usluga kroz servis bila jeftinija kada radnici na tim poslovima imaju plaću koja se približila zajamčenoj a uz to imaju i puno prekovremenog neplaćenog rada. Ne možemo se oteti dojmu da se radi o još jednom nepromišljenom koraku koji će dodatno narušiti sustav a opet za mišljenje nije upitana struka.
Apeliramo na ministricu da za sve reforme i planirane promjene u sustavu konzultira struku, ravnatelje ustanova i sindikate kako bismo zajedno predložili najbolja rješenja u okvirima raspoloživih mogućnosti, a radnicima osigurali uvjete za najbolje rezultate koje od njih očekuje društvo.
